петак, 1. јул 2011.

“Slava moja i pesma je moja Gospod”

“Slava moja i pesma je moja Gospod” pise car David. Koga cemo mi slaviti? i kome pevati? Ako cemo slaviti moc, Bog je najmocniji; ako li milost, Bog je najmilostiviji; ako li pravdu, On je najpravedniji; ako li istinu, On je najistinitiji; ako li lepotu, On je lepota besmrtna? ako li mudrost, On je mudrost nepogresna; ako li mladost, On je mladost nestareca; ako li vrednocu, On je vrednoca nezastajkujuca; ako li budnocu, On je budnoca neumorna; ako li Tvorca, On je Tvorac nas; ako li dobrotvora, On je Dobrotvor nas; Svako dobro sto ljudi slave i opevaju na zemlji samo je senka neiscrpnog i neprolaznog dobra sto je u Bogu i od Boga. Angeli ga svesno proslavljaju na nebu dan i noc pevajuci: “Sveti, Sveti, Sveti je Gospod Savaot!” Sva stvorena priroda nesvesno ga proslavlja, ispunjavajuci zakon njegov. 
Iz toga opsteg slavopojnog hora najmanje bi imao razloga covek da izostane. Neka ga, dakle, i covek slavi i hvali dusom svojom, svagda i na svakom mestu, a narocito onda kada uzdize molitvu svoju njemu. 
Crkvene molitve uvek se zavrsavaju slavoslovljem, kao na primer: “Jer je tvoje carstvo, i sila, i slava Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i navek. Amin”. 
Ili: “jer si ti Bog nas, i tebi slavu uzdizemo, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i navek. Amin”. 
Ili: “jer tebi pripada svaka cast, i slava, i poklonjenje, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i navek. Amin”. 
Ili: “Jer si ti covekoljubac Bog, i tebi uzdizemo, itd”. 
I tako, dakle, svaka molitva, najduza kao i najkraca, pocinje sa blagodarnoscu Bogu, produzuje se sa iskanjem od Boga nekoga dobra, a zavrsava se s proslavljanjem Boga. To jest: prvo dolazi blagodarenje, pa onda prosenje i najzad slavoslovije. 
No, uz ovo je neophodno potrebno drzati i molitve propisane Jevandjeljem i Crkvom kao: Oce nas, Svjati Boze, Bogorodice Djevo, i dr. Citati uz molitve i ispovedanje vere, tj. Vjeruju. 
U svakom slucaju covek treba da staje na molitvu sa velikim strahopostovanjem, sa nepokolebljivom verom da stoji u prisustvu zivoga Boga, i sa nadom u milost Bozju, koja uvek izlazi u susret molitvama pravih i istinitih bogomoljaca. 

Vladika Nikolaj Velimirovic

STA JE TO MISIONARENJE?


“Misija” (od latinske reči missio – poruka) na grčkom zvuči kao sveštenoapostolstvo. Hristova Crkva se naziva apostolskom i misija predstavlja jednu od osnovnih oblika njenog služenja, kada živi blagodatni organizam Crkve dolazi u dodir sa neprosvećenim svetom. Božanska Liturgija počinje vozglasom: “Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha…”. Mi živimo u Carstvu Božijem – u Crkvi. Gospod govori Svojim učenicima: “Mir ostavljam vam, mir Moj dajem vam” (Jn. 14, 27). Taj blagodatni Božiji Mir, kojim i u kojem živi Crkva, dolazi u dodir sa neprosvećenim svetom, koji nije primio spasonosnu Božiju blagodat. “I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze” (Jn. 1, 5) – svetlost Hristove Svete Saborne i Apostolske Crkve svetli u tami, u ovom svetu. I ta oblast, gde se susreću svetlost i neprosvećeni svet i jeste polje delatnosti misije.
Bogoslovlje misije je pozvano da otkrije tajnu sveštenoapostolstva, tajnu širenja blagodatne svetlosti u neprosvećenom svetu. Zbog toga je potrebno dati predstavu o svetu koji se spašava i prosvećuje Božijom blagodaću. Treba opisati čoveka i to kako on Božijom blagodaću postaje član Crkve, živi i organizuje svoj život u odnosu na Boga, druge ljude i svet. Neophodno je objasniti kako čovek može kao lik i podobije Božije da bude Božiji saradnik u Njegovom blagodatnom prosvećenju drugog čoveka. Potrebno je otkriti tajne granica Crkve i odnosa Crkve i sveta. I tada se na osnovu pravoslavne antropologije, ekleziologije i soteriologije otkriva tajna sveštenoapostolstva, i nastaje misiologija, bogoslovlje misije.
Misionarenje počinje od tog načina koji nam je dao Hristos – načina propovedi, načina Njegovog služenja u toku sve tri godine. Tom Obrazu (Načinu) su se upodobljavali apostoli, pronoseći blagu vest o Carstvu Božijem. Gospod je pripremao apostole na služenje, šaljući ih na propoved po dvojicu i darujući im blagodatnu silu pronošenja blage vesti i isceljenja (Lk. 10, 1-9). Njima su dati i savršeni obrazi dobrog Samarjanina (Lk.25-37) i dobrog pastira, koji polaže dušu svoju za ovce svoje (Jn. 10, 1-16). Ovozemaljsko služenje Gospoda se završavalo Njegovim rečima, upućenim apostolima, Crkvi, nama: “Idite, i naučite sve narode, krsteći ih u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha …I Ja sam s vama u sve dane do svršetka veka” (Mt. 28, 19).
Punoća blagodatnog života Crkve počinje Pedesetnicom (Dela 2). I ovde se projavljuje punoća služenja Crkve, kada običnim rečima apostola Pavla blagodat Duha Svetoga otvara srca onih koji ih slušaju i prisajedinjuje ih Crkvi. Tada su još bili objavljeni osnovni principi misionarenja.
- propoved blage jevandjelske vesti treba da bude pristupačna, jasna; tajne Carstva Božijeg treba da se prenose na načine koji su razumljivi onima koji ih slušaju;
- propovednik je samo Božiji saradnik u delu prosvećenja i spasenja neprosvećenog čoveka. Propovednik samo pomaže čoveku koji ga sluša da otvori srce za primanje blagodati Duha Svetoga;
- propovedati treba na maternjem jeziku – na Pedesetnicu je svako čuo reči apostola Pavla, na njegovom maternjem jeziku;
- misionarenje je – na kraju krajeva uvek ekzorcizam, isterivanje zlih duhova. Svetlost pritešnjuje tamu, boreći se sa knezom tame – djavolom i isteruje ga iz čovekove duše. Setimo se reči F.M.Dostojevskog: “U svetu se djavo s Bogom bori, a polje bitke su – ljudska srca” (i). To nije borba protiv tela i krvi, i apostol je kao i njegov Učitelj spreman da položi svoj život za svoju pastvu. Život svakog apostola i misionara nam daje mnogobrojne primere takve duhovne borbe i Hristove pobede. Setimo se samo reči prepodobnog starca Siluana Atonskog: “Moliti se za svet znači krv prolivati” (ii).
“Tako da se svijetli vaše vidjelo pred ljudima, da vide vaša dobra djela, i slave Oca vašega Koji je na Nebesima” (Mt. 5, 16) – primer ličnog blagočestivog života predstavlja osnovu misionarskog služenja i obavezu svakog hrišćanina. Na toj osnovi su mirjani apostoli.
Umesno je navesti jedan primer. 1910 godine su se na misionarskom eparhijskom skupu u Taškentu sreli poznati hodza i protestantski pastor. Pastor je pročitao hodzi propoved na Maslinskoj Gori i upitao ga: “Je li dobro?” – “Veoma dobro”, - odgovorio je hodza. – “A zbog čega se vi ne obraćate Hristu?” – “Mi se ne obraćamo Hristu zato što vi ne živite po Njegovim zapovestima”, - odgovorio je hodza.
image
- delu sveštenoapostolstva služe dobrotvorne i druge forme socijalnog služenja, kao i rad u obrazovnim i kulturnim sferama. Sveti Nikolaj Japanski je to iskazao sledećim rečima: “U početku treba zadobiti ljubav i uvažavanje, a potom ljudima pronositi Reč Božiju”. Katolici i protestanti su nakupili ogromno iskustvo sličnog služenja. Apostol Pavle kaže o tome: “Svima sam bio sve da kakogod spasem koga” (1 Kor. 9, 22). Ovaj zavet prvovrhovnog apostola je veoma dobro znao da ovaploti sveti Inokentije (Venijaminov). On je na Božiji priziv prešao hiljade kilometara sa porodicom i naselio se u zemunici na ostrvu Unalaška u blizini Aljaske medju aleutima. On je učio aleute drvodeljskom zanatu, stolarstvu, povrtarstvu, kovača, časovničara, a potom je sastavio azbuku, preveo Sveto Pismo i Bogosluženje na aleutski jezik i učio decu i odrasle prema knjigama koje je sam sastavio. Morao je da obilazi svoju pastvu (oko 20 Aleutskih ostrva) često sam po okeanu u većem čamcu, štitio ih je od samovolje činovnika i trgovaca, učio ih je da love morske foke ali tako da se njihov broj ne smanji, lečio ih je itd.
Nije čudo što su ti obični ljudi s dečijim poverenjem i ljubavlju odgovorili na podvig njegove ljubavi i kroz deset godina posle početka misije u tim mestima nije postojao nijedan čovek koji nije primio pravoslavlje.
- princip, koji je poznat svakom misionaru: s krštenjem tek počinje duhovni put, put prosvećenja. Upravo tako ga je formulisao i sveti Inokentije (Venijaminov), i sveti Nikolaj Japanski, i arhimandrit Makarije (Gluharev) i mnogi drugi. Krštenjem se postavlja novi kamen u temelj, na kome predstoji izgradnja hrama Duha Svetoga.
image

Sveti German Aljaski
- poslednji uslov uspeha propovedi je nenasilno širenje hrišćanstva, pošto nasilje oduzima slobodu i gasi ljubav. U Pravoslavlju, a posebno ruskom, nikada nije bilo nasilne prinude za primanje hrišćanstva. Postojalo je prvenstvo u izobru sluga i vlastelina, partnera u trgovini ili vodjenju poslova, mogla su postojati neprijateljska ili vojna dejstva koja su imala različite motive, pa tako i religiozne, ali nikada nije bilo krstaških vojnih pohoda s ciljem masovnog preobraćenja u Pravoslavlje. I ako je sveti Stefan Permski išao sam ili sa najbliskijim učenicima da (ruši idole i kumire) i seče brezu, ipak je išao nenaoružan kod naoružanih mnogobožaca. To isto se dešavalo u Povoložju sa Tatarima i Baškirima u Sibiru i čak ni teški ratovi na Kavkazu nisu doveli do nasilnog krštavanja lokalnih naroda.
Postojale su olakšice za one koji su se krstili, bilo je oslobadjanja od poreza, ali nasilja nije bilo. Politika nenasilja se ogleda u celoj istoriji Ruske Crkve i ruske države, i može biti prosledjena po instrukcijama i odlukama kao državnim, tako i crkvenim na različitim nivoima crkvene i državne vlasti. Jedini javni izuzetak, koji potvrdjuje opšte pravilo je instrukcija Petra I Tobolskom mitropolitu sa preporukom da se ne ustručava upotrebe nasilnih mera da krsti narode Sibira (iii). Posle Petra I vlada je ponovo sastavljala instrukcije o nedopustivosti prinude na krštenje. Karakteristično je naprimer da su u katoličkoj misiji pri manastiru u Kaliforniji prema sećanjima putnika u prvoj polovini XIX veka Indijce držali kao radničko roblje i u toku noći ih zatvarali u barakama (iv). Tamo su se vodile diskusije o tome da li su Indijci nastali od Adama ili od djavola.
Svaki hrišćanin nosi u svet radost Blage Vesti, radost udela u Hristovom Vaskrsenju, pobedi, koja je pobedila svet. I ta radost dodira ljubavi Božije, koju on deli sa drugima, postaje neiscrpni izvor radosti u Duhu Svetom. Jer usta govore od viška srca. Svedoci te blagodatne radosti su bili apostoli i sva pokoljenja hrišćana. Jer je Pravoslavlje – radost, radost i radost.
Prirodno stanje zdravog živog organizma Crkve je rast (napredovanje). To napredovanje u svoj mnogoobraznosti formi izučava istorija misije. Ruska Crkva tokom hiljada godina prosvećuje narode Ruske imperije kao i one van njenih oblasti i skupila je ogromno iskustvo u toj oblasti. To nije povezano samo s time što je teritorija imperije zauzimala oko šestinu kopna, niti sa raznolikošću naroda i malih etničkih grupa (više od 130), koji su naseljavali te zemlje (v). Cela istorija Rusije, počevši od svetog kneza Vladimira se može posmatrati kao borba za pravoslavnu državnost. Ideja saveza Crkve i Države u rešavanju svih pitanja našeg ovozemaljskog života je postala nacionalna ideja ruskog naroda. Iskustvo istorije simfonije Crkve i države u Rusiji je jedinstven. Ruska imperija je tokom mnogih vekova bila glavni, a povremeno i jedini oslonac pravoslavlja, I njeno rušenje 1917 godine je označilo postepeno rušenje i ostalih manjih “pravoslavnih svetova”.
image

Sveti German Aljaski
Ruski narodi, koji su primili pravoslavlje od Vizantije i ideju pravoslavne države, primili su i Hristov zavet – ići na kraj Zemlje sa propovedi hrišćanstva. Ono što nije uvek uspevalo Vizantiji, uspelo je Rusiji i Ruskoj Crkvi tokom decenija. Uspelo joj je da stvori i sačuva pravoslavnu imperiju, u čiji sastav su ulazili delimično ili potpuno neprosvećeni narodi i postepeno ih je prosvećivala pravoslavnom verom. Uspelo joj je da u inostranstvu pri ambasadama gradi crkve i centre pravoslavnog prosvećenja. Ponekad su napred išli pravoslavni misionari, zadobijajući ljubav i uvažavanje, a zatim bi počinjala da deluje diplomatska misija. Tako se u Pekingu kroz duhovnu misiju ostvarilo i diplomatsko predstavništvo do 1863 godine, dok se nije pojavilo rusko predstavništvo. Ulogu duhovne misije u prosvećenju i istoriji Aljaske, Amerike i Japana je teško oceniti.
U istoriji ruskog misionarstva su prosijali mnogi podvižnici, sveti, koji su poslužili Crkvi i narodima, koji su naselili našu Otadzbinu. Njihovim podvizima se sejalo i uzgajalo seme pravoslavne vere, i na tom tlu su se podizali ruski narodi, ruska državnost, ruska kultura i ekonomija; ceo život je prožiman duhom pravoslavne vere. Na temelju pravoslavlja su se izgradjivali odnosi medju različitim narodima, koji su naselili Rusiju, pa tako i sa onima koji su se pridržavali magometanstva, budizma ili paganstva. Hiljadugodišnje iskustvo veropropovedničkog podviga u najrazličitijim uslovima, duhovništva i mirjana, aristokratije, vladara i običnih ljudi, učenih bogoslova i prostih seljaka ostaje danas umnogome neizvesno i kao posledica toga netraženo. Nema nijedne potpune monografije iz istorije ruske misije, sem male brošure prote E.Smirnova iz 1904 godine (vi).
Istorija ruskog veropropovedništva počinje s podvizima svetih ravnoapostolnih Olge i Vladimira i Krštenjem Rusije. Ruska državnost i kultura su napredovali i učvršćivali se zajedno sa Pravoslavljem. Hrišćanstvo se širilo po gradovima, iz gradova rekama po selima, i najintenzivnije – zajedno sa monaštvom. Ta etapa monaške ili manastirske kolonizacije Rusije je bila dovoljno duga. Za njom je nastupio period uspostavljanja i učvršćenja Ruskog pravoslavnog carstva, kada je misionarenje bilo priznato u svojstvu jednog od najvažnijih pravaca državne politike. Sa završetkom tatarsko-mongolskog ropstva povezano je širenje države i privodjenje hrišćanstvu raznih plemena Severa, naroda Povoložja. Po meri proširenja granica pojavljivali su se zadaci veropropovedništva u Sibiru, u Južnim i Zapadnim oblastima. Teškoće crkvenog života sinodalnog perioda nisu mogle a da se ne odraze na veropropovedništvo, medjutim istovremeno su postavljane osnove celog misionarskog rada Crkve: podvizima sveštenoapostolstva su prosijali sveti Inokentije Irkutski, sveti Jovan i Filotej Tobolski, sveti German Aljaski, sveti Filaret i Inokentije, mitropoliti moskovski, sveti Nikolaj Japanski i mnogi drugi. Tada s bile osnovane unutrašnje i spoljne misije, izgradjen je sistem pripreme misionarskih kadrova, nastale su naučne misionarske škole i dr. Procvat misionarenja je trajao od druge polovine XIX – početka XX veka, do prvog svetskog rata. Tome je doprinelo Pravoslavno Misionarsko društvo formirano 1870 godine, koje je objedinjavalo zdrave snage pravoslavne Rusije u delu pomoći veropropovedništva. Tih godina je bilo postignuto veoma mnogo, ali su se povećavale i rušilačke pojave.
image
Sablazni kao zamena za moralne vrednosti zapovedjene od strane Hrista antihrišćanskim parolama “slobode, jednakosti i bratstva” dolazile su u Rusiju sa Zapada i tokom dugog perioda uništavale pravoslavnu veru u narodu, pravoslavni način narodnog života, pravoslavnu državnost. Ti rušilački pokreti su se periodično pojavljivali u svim društvenim slojevima u različitim oblicima skoro do ustanka dekabrista i delatnosti terorističkih organizacija. Antihrišćanski totalitarizam (pa tako i u demokratskom obliku) je u Rusiju dolazio sa Zapada, gde su pokušaji anticrkvene revolucije potresali Evropu tokom nekoliko vekova. Početkom XX veka je mali broj ruskog naroda živeo u Crkvi i Crkvom, sablazni su nalazile svoje tle i ukorenjivale se. Kao rezultat toga u vreme velikih iskušenja koja su umnogome povezana sa teškoćama rata narod nije istrajao u veri, duhovne osnove su se pokazale nedovoljno čvrste, i pravoslavna imperija je pala.
Rušenje Ruske imperije i preuzimanje vlasti od strane komunističkih organizacija je bilo praćeno uspostavljanjem u istoriji nevidjenog totalitarnog ateističkog režima i progonima pravoslavlja, počevši od 1917 godine. Totalitarnom uništenju su bili podvrgnuti ne samo verujući hrišćani, već i hrišćanski način života, hrišćanka porodica, hrišćanska moralnost, hrišćanska kultura. Duhovništvo, monaštvo, inteligentni pravoslavni ili obični verujući ljudi su ubijani ili progonjeni u logorima ili dalekim deportacijama. Kao rezultat gonjenja praktično su u potpunosti poginula tri pokoljenja vernika Crkve i pravoslavne porodice i inteligentni sveštenici koji su ostali živi su bili pravi izuzetak.
Ruska Crkva se pretvorila u Crkvu iza rešetaka, u Crkvu ćutanja. Ali suprotstavljanje Ruske Crkve ateističkom totalitarizmu je uvek imalo misionarski aspekt. Njeno ćutanje u sovjetskom periodu je povremeno u liku njenih najboljih članova bivalo veoma glasno. Sedamdesetih godina je ideološki pritisak u Rusiji počeo da slabi, pošto su se viši partijski krugovi bavili sticanjem materijalnih dobara. Rušenje sovjetskog totalitarnog režima se desilo na miran način, ali pod tim istim parolama “slobode, jednakosti i bratstva”. Sovjetska nomenklatura je upisujući se u sistem zapadnog sveta, pri čemu u svojstvu njegovih najbogatijih ljudi, predložila narodu umesto komunističke ideologije ideje potrošačkog društva: sticanje materijalnih dobara i razvrat.
Kao rezultat toga duboka duhovno-moralna kriza je zahvatila sve oblasti našeg društva. Duhovna pustoš je počela da se nadopunjuje pseudoduhovnim zamenama, kojima se služe desetine hiljada ruskih i pridošlih sektaša i propovednika. Medju omladinom vladaju podele – jedni se odaju razvratu, kultu nasilja, sticanju materijalnih dobara, skoro do otvorenog služenja satani radi života po strastima. Drugi traže duhovnost koju nisu u stanju da odrede zbog apsolutnog neiskustva po tom pitanju i postaju plen svemogućih sekti. I samo mali deo njih prilazi Pravoslavlju i Crkvi.
Karakteristično je da se talas antihrišćanskog totalitarizma proširio po celom svetu. Postojali su pokušaji uspostavljanja antihrišćanskih totalitarnih režima kako u Evropi, tako i u Americi i u Aziji.
Rušenje Ruske imperije je bila katastrofa za čitavo pravoslavlje i dovelo je do rušenja drugih “malih” pravoslavnih svetova (u Bugarskoj, Rumuniji i dr.). Šezdesetih godina je večina pravoslavnih hrišćana u celom svetu bila u stanju pritešnjenosti ili gonjenja. Oni su se svuda suočavali sa izazovom njima neprijateljske kulture. Kao rezultat uništenja manastira i duhovnih škola bile su podrivene osnove izvora blagočestivosti i duhovnog prejemstva. Ta situacija je bila zamišljena kao pravoslavlje u “posthrišćanskom svetu”.
Suprotstavljanje “posthrišćanskom” savremenom svetu beskonačnih podvala, je javno ili ilegalno postojalo i u katoličkom svetu. Otvorenost katoličanstva za sekularni svet i sekularnu kulturu objavljena na Drugom Vatikanskom Saboru (1962-1965) je dovela do katastrofe – otpadništva od Crkve mnogih mirjana i duhovništva u raznim zapadnim zemljama. Taj opit katoličanstva i pokušaja analognih odnosa sa savremenim svetom uglavnom konzervativnijeg pravoslavlja su takodje bili smišljeni kao samoubistveni.
XX vek je istovremeno – vek duhovne misije ruske emigracije. Kao rezultat rušenja Ruske imperije oko tri miliona ljudi su se našli van Otadzbine. Izbeglice, prinudjene da se bore za goli opstanak, su bile nosioci pravoslavne ruske kulture i pravoslavne vere. Ako se uzmu u obzir pogodne okolnosti (naprimer u gradu Harbinu, Parizu tridesetih godina) brzo su nastajale pravoslavne zajednice, gradile su se crkve, organizovale su se ruske škole itd. Istovremeno Rusi su po celom svetu “čak do kraja zemlje” pronosili veliku rusku pravoslavnu kulturu. U Evropi, Americi, Aziji, susrećući se sa paganstvom, katoličanstvom ili protestantizmom, Rusi su svedočili dubinu i uzvišenost pravoslavne vere. Istovremeno, zahvaljujući dijaspori koja se rasejala po celom svetu, završeno je sa ilegalom “pravoslavnih svetova” i pravoslavne zajednice su postavljene na videlo celom svetu. Tako se ostvarivala velika duhovna misija ruske emigracije.
Ceo posthrišćanski Zapad “čak do kraja Zemlje” je danas upoznat sa Pravoslavljem, ali da li se možemo nadati da bi bar jedan od naroda bio spreman da primi hrišćanstvo i udje u Pravoslavnu Crkvu, kako je to bilo još u XIX veku? Ovde je krajnje važno iskustvo Pravoslavlja u Americi. Kao rezultat nastajanja mnogobrojnih novih pravoslavnih parohija i njihovog objedinjavanja u okviru pravoslavne eparhije Ruske Crkve, koja je ojačala početkom XX veka pri episkopu Tihonu (Belavinu) (potom Patrijarhu Moskovskom i cele Rusije), pojavila se nova autokefalna crkva – Američka (1970). Nastanak Američke crkve, kao i Japanske (1970) je postala nova etapa u misionarskom životu celog Pravoslavlja.
image
Jedan od glavnih problema života Američke crkve je problem medjusobnih odnosa pravoslavlja i sekularne američke pseudohrišćanske kulture. Stvar je u tome što je ekletična, “sintetička” savremena kultura u značajnoj meri orijetisana na paganstvo, pretenduje na celog čoveka ne ostavljajući mu slobodu izbora – danas su zapadni način života i zapadno vidjenje sveta previše daleko otišli od hrišćanskog.
U Rusiji je spoljna situacija znatno beznadežnija. Pošto su se u XX veku Amerika, Azija i Evropa obogatile stotinama pravoslavnih parohija, Rusija se pretvorila u duhovnu pustinju. U celom Sibiru je ostalo samo nekoliko aktivnih crkava. Duhovne škole su čas potpuno zabranjivane, čas dozvoljavane, a zatim su ponovo podvrgnute propasti u vreme “hruščevskih” gonjenja.
U čemu je razlika izmedju života Pravoslavne Crkve u Rusiji i na slobodnom Zapadu? Glavna razlika je u okolnosti što je sredinom XX veka Zapad uglavnom odbacio veru i život po veri, život u Crkvi. Kod nas se samo deo naroda sablaznio i odstupio od Hrista. Drugi deo naroda nije odstupio od vere i Crkve u epohi nevidjenih gonjenja i postradao je za Hrista. Danas je teško opisati detalje te herojske istorije gonjenja, iako je mnogo toga poznato i većina svedoka su još živi. Broj postradalih za veru iznosi stotine hiljada a možda i miliona ljudi. Veliki broj ruskih novomučenika nas danas zastupa pred Bogom i priziva nas na propovedanje vere. I zato nema osnova za objedinjavanje duhovne pustinje Zapada sa posttotalitarnom gladju za duhovnošću u Rusiji. O mogućnosti duhovne obnove svedoće i prvi plodovi posttotalitarnog veropropovedanja, izgradnja crkava, organizovanje duhovnih škola, obnavljanje pravoslavnih izdavaštva, manastira i mnogo toga drugog. Za nas je danas najvažnije pronalaženje korena u mučeničkom podvigu za Hrista naših otaca i dedova. Ako se to desi, otvoriće se i putevi Božijeg Promisla, koji vode obnavljanju pravoslavne Rusije, tog jedinstvenog “pravoslavnog sveta”, koji živi idealima svetosti, koji stremi ka svetosti, i u tom smislu - svetoj Rusiji.
U istražnim spisima episkopa Arsenija (Žadanovskog) (na saslušanju 28 maja 1937 godine) streljanog na Butovskom poligonu u Podmoskovlju 1937 godine (na tom poligonu su svake noći streljali stotine ljudi) postoje sledeći redovi: “Pravoslavna crkva se u današnje vreme nalazi u veoma teškom položaju … Pravoslavna crkva je više puta preživela gonjenja i ponovo se obnavljala, tako i u današnje vreme, koje Crkva preživljava pri sovjetskoj vlasti, treba da se promeni: crkve će biti obnovljene, i ponovo će se otvoriti manastiri, narod će svrgnuti sovjetsku vlast, a zemljom će upravljati samo verujući Rusi, odani Pravoslavnoj Crkvi” (vii).
Danas nastupa vreme duhovne obnove Rusije, koje su predvideli mnogi naši sveti. I glavni zadatak je to evharistijsko obnavljanje pravoslavnih parohija, na koje se neprekidno skreće pažnja društvu. I danas svaki manastir, svaka parohija teži da bude taj pravednik bez koga ne opstaje nijedno selo, nijedan grad, a tim pre država.
Obnavljanje bogoslužbenog života i ulazak u blagodatni evharistijski život Crkve, u Carstvo Božije čini svakog ocrkovljenog hrišćanina potpunim svedokom Carstva Božijeg, koje ga stavlja u redove misionara. Veropropovedništvo životom, koje takodje po meri oblagodaćenja postaje evharistično na svim životnim putevima je danas osnovni oblik misionarenja, jer je zbog umnoženja bezzakonja smanjeno verovanje rečima. Evharističnost života predstavlja takodje sticanje blagodatne ljubavi prema svetu koji strada i mnogostradalnom ruskom narodu. I ta ljubav ne raslabljuje hrišćane, već im daje duhovnu opreznost koja im omogućava da savladaju jednu od osnovnih teškoća savremenog života – suprotnosti pravoslavnog i savremenog sekularnog vidjenja sveta.
Duboko ocrkovljenje naroda, porodice, odrastanje dece u hrišćanskim porodicama i u crkvi, vaspitavanje i obrazovanje omladine, učešće dece, mladih i odraslih u aktivnom parohijskom životu omogućava da se pokažu oni koji su danas sposobni za misionarsko služenje. Božiji narod treba sam iz svoje sredine da da misionare, koji streme podvigu sveštenoapostolstva. Priprema za služenje je s jedne strane duhovno uzrastanje, a s druge obrazovanje i sticanje navika, iskustva, pa tako i iskustva učešća u životu crkve (bogoslužbenom i vanbogoslužbenom) i iskustva opštenja sa ljudima.
Veropropovedništvo je uvek više okrenuto ka srcu nego ka umu. “Ali da bi se delovalo na srce, treba govoriti od srca: usta govore od viška srca. I zbog toga onaj ko je ispunjen verom i ljubavlju može da ima usta i premudrost, kojoj se ne mogu protiviti srca onih koji slušaju propoved, i koja ukazuje kako, gde i šta govoriti …” (sveti Inokentije (Venijaminov)) (viii).
Danas već počinje formiranje centara duhovnog prosvećenja – misionarskih centara, čiji rad ima uticaj na sve slojeve stanovništva. Postepeno počinje organizacija dobrotvornog rada paralelno sa misionarskim za stare, decu, invalide, u bolnicama, zatvorima, u dečijim domovima itd. Sazrelo je vreme izgradnje pravoslavnog misionarskog društva u cilju konsolidacije svih zdravih snaga za spasenje i prosvećenje ruskog naroda. Neophodna je takodje organizacija suprotstavljanja propagandi duhovno-moralnog izopačenja, ograničavanje delatnosti pseudoduhovnih i totalitarnih sekti, katoličanstva, protestantizma, magometanstva i budizma u sredini s pravoslavnim duhovnim korenima.
Pravoslavna ekleziologija sadrži u sebi mogućnosti opredeljenja osnovnih misionarskih principa, obaveza, ciljeva i sredstava. U osnovi pravoslavnog pristupa je upravo evharistijsko shvatanje Crkve. Crkva je kao Telo Hristovo svedok i misija okrenuta stradalnom svetu i čoveku. Centar života i slovesnog služenja Crkve je – Evharistija, koja predstavlja aktualizaciju Carstva Božijeg, koje dolazi u sili, odnosno služenje Samoga Isusa Hrista, “Koji nije odstupio …sve čineći, dok nas na nebo uzneo jesi i Carstvo Svoje darovao jesi nastupajuće…”. Evharistija predstavlja izvor i snagu istinskog hrišćanskog svedočenja. Ona i jeste savršeni način sveštenoapostolstva i zastupništva i beskrvna žrtva za sve i za svja … I rešenja svih teških pitanja savremenog svedočenja traže se danas unutar žive evharistijske crkvene svesti, usmerenog ka očekivanom Hristovom Dolasku u sili i slavi …

(i) Dostojevski F.M. Braća Karamazovi.
(ii) Prepodobni Siluan Atonski. -
(iii) 1706 godine je car Petar I izdao ukaz: “Sibirskom mitropolitu Filoteju da ide u svu zemlju volgulsku i ostjacku, i medju Tatare i Tunguze i Jakute, i gde nadje njihove idole i bezzakonite njihove stanove sve da spali, i da njih Vogule i Ostjake Božijom pomoću i svojim naporima privodi u Hristovu veru” (Pogl.; Poseljanin E. Ruska Crkva I ruski podvižnici XVIII veka – SPb, 1905. – s.151).
(iv) Etnografska zapažanja ruskih mornara, putnika, diplomata i naučnika u Kaliforniji početkom i sredinom XIX veka// Ruska Amerika. – M.: Misao, 1994. – s.278.
(v) Prema podacima prvog sveukupnog popisa stanovništva Ruske imperije 1897 godine u etničkom sastavu je bilo 196 naroda, pri čemu je udeo ruskog stanovništva bio 44.3%.
(vi) Smirnov E. prot. Osvrt istorijskog razvoja i savremenog stanja ruske pravoslavne misije. – SPb., 1904 – s.91.
(vii) Svete Tihi. Život i rad episkopa Serpuhovskog Arsenija (Žadanovskog) T.3. – M., 2002 – s.42.
(viii) Osvrt na život i apostolski rad Inokentija mitropolita Moskovskog – Njujork 1990. – s.150-151.

BOŽIJI PROMISAO



Sv. Jovan Tobolski

Glava I. U svetu nema ničeg slučajnog.
Glava II. Božiji Promisao o našim potrebama.
Glava III. Sve nesreće i nevolje se dešavaju po Božijoj volji.
Glava IV. Bog dopušta nevolje i grehe radi dobra ljudi.
Glava V. Nepostižnost Božijih sudova.

GLAVA I
U svetu nema ničeg slučajnog
Šta je to Promisao (2)? To je jedno od osnovnih Božijih svojstava – da vidi sve što postoji, što je postojalo i što će postojati u budućnosti i poseduje svemoćnu brigu o sačuvanju tvorevine i razumnom upravljanju dogadjaja koje ona ostvaruje. Sveti Jovan Damaskin o tome kaže sledeće: «Promisao je Božija volja, koja sve sadrži i svime razumno upravlja».
Ono što nam se čini slučajnim se u stvari dešava po Božijoj volji
Ukoliko razmatramo bilo kakve dogadjaje i pojave, ne proničući u njihove uzroke i posledice, onda nam se mnogo toga čini slučajnim. Ukoliko pogledamo na njih sa istinske tačke gledišta, to jest ukoliko sudimo o pojavama po Božijem Promislu, uvidećemo da u svetu nema ničeg slučajnog što se dešava bez Božije volje i Promisla. Božiji Promisao (Božije staranje) je bezgranično i obuhvata sve što možemo da zamislimo. Svemogući Bog u jednom trenu proniče i vidi sva mesta: visinu neba i širinu zemlje, dubinu mora i nepoznata mesta u preispodnji.
U svim delima Božijeg upravljanja divno svetli Njegova Promisao i briga, koja ne samo da se ostvaruje na svoj tvorevini, već joj i svojstvena i prebiva u njoj. Mi, slepi, mislimo da se mnogo toga u svetu dešava po slepom slučaju, tada kada se sve bez izuzetka dešava po predvečnom Božijem Promislu i Njegovoj blagoj volji.
Avgustin je tačno rekao: «Sve ono što ne shvatajući smatramo da se dešava slučajno, nerazumno i bez ikakvog Božijeg Promisla, se u stvari dešava po Božijem ustrojstvu». Objasnimo to sledećim primerom: gazda šalje dvojicu sluga u jedno te isto mesto, ali različitim putevima, ne rekavši za to ni jednom ni drugom. Njihov susret u tom mestu je SLUČAJAN u odnosu na njih same: oni nisu znali da će se sresti, - ali nije slučajan u odnosu na gazdu. Tako siromah nalazi zakopano blago SLUČAJNO, ali za Boga, Koji je blagoizvoleo da blago bude tamo zakopano, kako bi ga siromah našao i obogatio se, - to već nije slučajnost, već Božiji očinski Promisao, Kojim obogaćuje siromaha. Kod Boga nema slučajnosti. Često se prevarimo nazivajući slučajnošću to, u čemu se otkriva najviša Božija Premudrost i Promisao.
Biblijski primeri.
Nisu slučajno razbojnici bacili u Jelisejev grob telo čoveka koga su ubili, gde je isti dotaknuvši Jelisejeve kosti, tog trena oživeo. Nije slučajno Mojsije bio stavljen u trščanu korpu i pušten uz vodu, gde ga je našla Faraonova ćerka – i posinila. Nije slučajno Ahav, car izrailjski, bio pogodjen strelom, koja je proletela izmedju šavova pancira, a to se zaista desilo zbog nepažnje vojnika koji ju je odapeo (Paralip. XVIII, 33). Istina je da je ta strela bila napravljena Božijom rukom, kao i ta koja je pogodila Julijana Odstupnika; to je bila slučajnost samo za onoga ko ju je odapeo. Nisu slučajno lastavice uletele u Tovitov dom i ovog dobrodeteljnog muža lišile vida, ispustivši mu izmet na oči (Tovit. II, 10). To se desilo po Božijoj volji da bi se pokazalo njegovo trpljenje kao primer narednim generacijama, što se vidi na osnovu reči Angela, Tovitovog pratioca. Ništa ne biva slučajno. Nije slučajna bila naredba Kesara Avgusta da se uradi popis stanovništva u vreme Hristovog Rodjenja (Luk., II, 1 i sl.). Nije se Hristos slučajno sreo sa Samarjankom kod Siharskog izvora i razgovarao s njom. Sve je to bilo predodredjeno i zapisano u knjigama Božanskog Promisla još pre svih vekova.
«Slučajno» Davidovo izbavljenje iz Saulovih ruku
Car Saul je neprekidno tražio Davida, želeći da ga liši zdravlja i života; ali ta traganja su bila uzaludna jer je Bog štitio Davida. Kada se David skrivao u pustinji Maon, Saul je tu došao sa velikim brojem svojih vojnika; oni su okružili Davida sa svih strana, odagnavši svaku njegovu nadu na izbavljenje. Svima se činilo da je David, slično zveri, okružen sa svih strana mrežama i psima, i svi su mislili da se nalazi u očajnom stanju. Saul je skoro već bio pobednik (kada je okružio Davida sa svojom vojskom) i svima se činio kao lav koji u zubima već nosi plen. Ali uzalud: Bog je sakrio i zaštitio Davida, jer je iznenada do Saula došao glasnik sa vešću o napadu Filistimljana, govoreći: «Požuri, trči da spasavaš otadzbinu; jer su pripadnici drugog plemena već stupili na tvoju zemlju; ne oklevaj da odbiješ neprijatelje, i isteraj ih iz svoje zemlje». Ovaj «slučaj» koji je Bog uredio je spasao Davidov život i slobodu: lukave zamisli njegovih neprijatelja su bile razrušene čudnim Božijim Promislom.
Neprestano Božije promišljanje o svakom od nas
Često nas Bog, mudro promišljajući o nama, vodi po mukotrpnim, jedva prohodnim, životnim putevima, ali On dobro zna kojim putem nas vodi u Svoje rajske vrtove. Zbog čega da uznosimo žalosne vapaje protiv najmudrijeg i veoma pouzdanog Putevoditelja u našem životu? Zašto da ukoliko idemo putem koji nam je Bog odredio govorimo: «Kuda nas Ti vodiš? Čini se da smo već odavno skrenuli sa pravog puta». – «Ne tuguj, prijatelju moj! – tajanstveno nam govori Bog: samo Mi veruj. Provešću te srećno, i nimalo nećeš žaliti kada završiš putovanje». Tako svakoga od nas prati Božiji Promisao na životnom putu od dana rodjenja do dana ulaska u život večni, samo ukoliko ostanemo verni Božijem rukovodstvu, na koje nam je naš Spasitelj ukazao u Svom Svetom Jevandjelju.
Okolnosti postavljanja Saula za cara
Govoreći o Božijem Promislu, ne možemo a da ne spomenemo istoriju izrailjskog cara Saula, koga je njegov otac poslao da pronadje izgubljene magarice, a on je pronašao svoje carstvo. Razmotrimo ovde Božiji Promisao o ovom mužu. Bog je rekao proroku Samuilu: «Sutra u ovo vreme (bilo je to u podne) poslaću ti čoveka iz zemlje Venijaminove, i ti ga pomaži na carovanje narodu Mojemu – Izrailju». Bog je poslao Saula Samuilu na sledeći način: Saulovom ocu su negde pobegle magarice, i on je poslao svog sina da ih traži. Saul je uzevši sa sobom jednog od slugu krenuo da ih traži. Prošli su goru Jefremovu i zemlju Šališu, ali magarice nisu našli; i prošli su kroz zemlju Šaalim, i kroz zemlju Venijaminovu, i nisu ih našli. I kada su došli u zemlju Cuf, Saul je rekao slugi, svom saputniku: «Podjimo nazad, da ne bi otac zaboravivši na magarice počeo da brine za nas i bio prinudjen da traži nas same». Na to je sluga rekao: «Ovde u ovom gradu se nalazi uvažavani Božiji čovek; sve što on kaže se tako i dešava; mogli bi da ga pitamo za magarice?». Saul je ovaj slugin savet smatrao razumnim i korisnim. Eto na koji način je Bog poslao Saula Samuilu (1 Car. IX, 1-7). Ali pre nego što su oni videli jedan drugoga i počeli da razgovaraju, Gospod je otkrio Samuilu, da je Saul taj čovek koga treba miropomazati na carstvo za upravljanje jevrejskim narodom. Sve se to desilo po nepostižnom Božijem Promislu, običnim i očiglednim redosledom: Saul je našao magarice i pored toga dobio i carstvo, o kome nikada nije ni razmišljao. O kako je nepostižan Božiji Promisao! Kakva najveća tajna! Kako se Božiji Sudovi razlikuju od ljudskih misli: Saul uopšte nije razmišljao o carskom vencu i žezlu, ali je Božijom voljom doveden na presto. Dakle, nisu slučajno pobegle magarice, nije slučajno Saul bio poslat da ih traži, nije slučajno takodje da dugo vremena nije mogao da ih nadje, i nije slučajno sluga dao savet svom gazdi da ode kod prozorljivca Samuila: sve se to desilo po Božijem Promislu i tajnom sugerisanju izvršiocima Njegove volje kako bi Saul bio postavljen za izrailjskog cara.
Nedoumica o Saulu
Pritom se samo po sebi radja pitanje: zbog čega je Bogu bilo ugodno da pomaže Saula za cara, ako je Bog za njega predvideo da će naposletku upasti u nečasnost i jadno završiti svoj život?
Umesto direktnog odgovora predložiću svoja pitanja: Zbog čega je Bog stvorio u Svojoj blagodati angele, za koje je unapred znao da će se usprotiviti Bogu, i biti za vekove vekova odbačeni od Njega zbog greha, i mučiti se u geeni? Zbog čega je Bog naselio Adama u rajskom vrtu, kada je znao da će Adam kratko proživeti u raju i biti izgnan iz njega? Radi čega je Hristos uvrstio u Apostole Judu Iskariotskog, za koga je unapred znao da će biti Njegov izdajnik? Zbog čega je Hristos poslao Svoje Apostole u Samarjansko selo, znajući unapred da oni tamo neće biti prihvaćeni? Koji je uzrok takvih Božijih odluka? Ali takvih slučajeva se može naći na hiljade.
Objašnjenje blaženog Jeronima
Blaženi Jeronim ovako odgovara na slična pitanja: «Želiš da saznaš uzrok takvih odluka?  Evo ga: Bog ne gleda buduće postupke, već sadašnje, i nikoga ne osudjuje po Svom providjenju, iako zna da će se trenutno dobar čovek promenuti u zlog; On ga pri svemu tome po Svom milosrdju postavlja na takav položaj koji on trenutno zaslužuje i na taj način mu daje snagu, u slučaju njegovog pada, za obraćenje na istinski put kroz pokajanje. Adam nije sagrešio zbog toga što je Bog predvideo njegovo sagrešenje, ali zato je Bog i predvideo da će Adam sagrešiti po svojoj slobodnoj volji».
Rasudjivanje sv.Amvrosija
Slično ovome rasudjuje i sveti Amvrosije: «Adam nije sagrešio zbog toga što je dobio zapovest, ili Juda zato što je bio izabran u Apostole, jer Bog ne bi naložio to na njih: jednome da prestupi zapovest, a drugome da – postane izdajnik. Obojica su da su sveto sačuvali svoje obaveze mogli da se uzdrže od greha. Oni, za koje Bog zna da će voditi dobrodeteljni život, su u početku često zli; a oni za koje On zna da će grešiti i postati zli, su u početku dobri. Stojiš li trenutno, čuvaj se da ne padneš. Sveti Apostol Petar je pao: ti budi oprezan; Juda je pao da bi te upozorio na pad».
Božija pomoć i čovekova želja treba da se poklapaju
Nikakav naš trud ni revnost ne mogu da nas sačuvaju bez Božije pomoći; ali i Božija pomoć bez ljudske želje (volje) neće doneti koristi: primeri za to su u Petru i Judi. Mi treba da izbegavamo krajnosti: ne treba da budemo lenji prepustivši sve Bogu, a isto tako ne treba da mislimo da sami po sebi, bez Božije pomoći i Njegove volje, možemo bilo šta dobro da uradimo. Jer i Sam Bog ne radi sve, kako nas ne bi ostavio praznima, a isto tako ne predaje nama da sve uradimo, kako se ne bi sujetno uznosili: Bog nas uklanja od svega što može da nam šteti, a podstiče nas i pomaže nam u onome što je za nas korisno.
Niko se od Boga ne može sakriti
Opet podsećam na Saulov primer: koliko je bio divan Božiji Promisao o njemu! Jer taj koji se u svojoj zlobi više puta trudio da pogubi Davida je sam bio okružen mnogobrojnom vojskom Filistimljana, i odbačen od Boga obratio se vračari prestupivši Božiju zapovest. Ona je pozvala dušu već umrlog proroka Samuila, koji je nagovestio Saulu brzu i neizbežnu pogibiju. Nemajući hrabrosti niti da je izbegne niti da je podnese, Saul je zaboo svoj mač u zemlju, pao na njegovu oštricu i na taj način sam sebe lišio života (pogl. Detalje o tim dogadjajima u Prvoj Knjizi Careva, gl. XVIII-XXXI). Kazna i osveta narušiocoma Božijeg zakona su neizbežni. Saul je sam sebe predao smrti, kako bi izbegao neprijateljsko podsmevanje, beščašće, poruge i prekore; ali nije izbegao ni to, jer su mu Filistimljani odsekli glavu sa mrtvog tela, telo bacili zverima i pticama kao hranu, a glavu su nosili uz poruge po celoj Palestini! O, Bože! Niko ne može da se sakrije od Tvoje Promisli niti da izbegne Tvoje sudove. Kao što se na tačnoj vagi sve izmeri kako ravnoteža tako i preteg, tako se i kod Boga sve meri – istinom (Priče XVI, 11).
Mudri sudovi Božiji
Božiji Promisao treba posmatrati sa najvećom mudrošću: obično se svaki prestup ne kažnjava istog trena, ali s druge strane ne ostaje ni potpuno bez kazne. Ako Bog ne bi kaznio ni jedno zlo delo, onda bi mnogi pomislili da nikakvog Promisla ni nema. A ako bi posle svakog prestupa neizbežno sledila kazna, onda bi u tom slučaju verovali da posle smrti nema ni nagrada, ni kazni. I zato Bog kažnjavajući samo neke prestupe, ostvaruje Svoj Promisao; ako nekoga ne kažnjava tog trenutka posle prestupa, onda mu preti kaznom posle smrti u budućem životu, ukoliko se ne pokaje u ovom.
Bog sve okreće na dobro – čak i naše grehe
Sve životne nevolje Bog okreće na našu korist i na naše dobro: dopušta grehovne padove radi postizanja i završetka najuzvišenijih, nepostižnih, tajanstvenih dela Svoga Bogoupravljanja. Jer i činjenje dobrih dela i dopuštanje zlih je svojstvo, koje isključivo pripada samo Božijem Promislu. Istina, nikada Bog ne bi dopustio zlo, kada ne bi bio toliko silan i dobar, da od svakog zlog dela napravi dobru posledicu. Reci po savesti: kada se u svetu pojavilo ljuće i veće zlo od Adamovog prestupa i ubistva Hrista-Spasitelja, novog Adama?  - Medjutim, prvorodni greh je nizveo Boga s neba na zemlju radi primanja na Sebe ljudskog tela; Hristova smrt nam je otvorila nebo i povratila sve što smo izgubili u Adamu. Najuzvišeniji Bog je istovremeno i najmudriji umetnik, koji pretvara svako zlo delo u uzrok za najbolje posledice, slično kao što se od grube mase dobija zlato. Onima koji ljube Boga sve je na dobro (Rim. VIII, 28): Magdalinina sagrešenja su poslužila za mnoge kao povod za sopstveno ispravljanje; Petrov pad je za bezbroj ljudi bio primer istinskog pokajanja; Tominim neverjem su se mnogi utvrdili u istinitost Hristovog Vaskrsenja. Odatle se uvidja najveća Božija slava: «Žanješ, gde sejao nisi». Bog nije posejao grehe, medjutim od njih sabira bogatu žetvu vrlina. Zaista Bog istočava med iz kamena, i jelej iz tvrdog kamena, kada od najvećih zlodela stvara najbolje posledice.
Na koji način treba razmišljati o bolestima i nesrećama
Božiji Promisao brine o nama tako da i naše najmanje telesne teskobe ne ostaju neprimećene s Njegove strane. Kao posledica toga, svako od nas pri telesnoj teskobi treba ovako da razmišlja: ova bolest ili druga nezgoda je posledica ili mog neopreza ili ljudske zlobe, ili nečeg drugog, - ali u svakom slučaju se ne bi desila bez Božijeg Promisla, koje ju je odredilo prema mojim snagama, tako da njen početak i njena težina (slabljenje ili pojačanje) zavisi od Njega. Na isti način od Božije Promisli zavisi i način isceljenja iste. On urazumljuje lekara i ukazuje na sredstva, ili se suprtostavlja svemu, jer su i dobro i loše, život i smrt, siromaštvo i bogatstvo od Gospoda (Sirah. XI, 14). Na isti način u svim dogadjajima koji nam se dešavaju treba rasudjivati da su predvidjeni i dopušteni od Boga. Neprijatelj zloslovi i proklinje te, - znaj da su sva njegova huljenja i reči koje izgovara zlobnim ustima, stavljeni pre veka na vagu Božijeg Promisla: koliko mu je dozvoljeno toliko će i reći, i ni jedne reči više od toga. Zašto se ti uzalud protiviš i gneviš? Tako isto razmišljaj i o svim drugim tvojim nevoljama čije dešavanje, broj, težina, trajanje i završetak odredjuje Bog. Zato se pokori Božijem Promislu, govoreći s Psalmopojcem: «Ja sam nem – i ne otvaram usta moja» (Ps. XXXVII, 14). Neka bude volja Tvoja, Bože moj! Po Tvom Promislu i dopuštenju se sve dešava. A ukoliko si Ti to uredio, onda bih ja bio nesrećan bezzakonik ukoliko bih Ti se usprotivio. Dakle, Tvojoj svetoj volji Bože moj se povinujem u svemu i sa blagodarnošću ću primiti od Tebe sve što mi šalješ i trpeljivo ću pretrpeti.
Nedoumica koja se tiče blagostanja nepoštenih i stradanja pravednih
Avgustin kaže: «Uzburkava se životno more, i Ti Gospode vidiš zle da napreduju, a dobre ugnjetavane: eto iskušenja, eto bure. Gospode Bože! Je li u tome Tvoja istina da zli budu u blagostanju, a dobri da stradaju? – I Bog ti odgovara: je li to tvoja vera? Da li sam ti Ja to obećao (to jest blagostanje)? Ili se ti zato nazivaš hrišćaninom da bi se nasladjivao ovozemaljskim uspesima? (pogl. Avgust. Tumačenje na 55-i psalm). Smirimo se pred Bogom i umirimo naša srca verom u Božiji Promisao kada vidimo nepoštene da vladaju, a blagočestive da stradaju. Ništa od toga ne bi bilo da Bog to ne dopusti, On istina ne bi dopustio, ukoliko ne bi imao dovoljno razloga, radi kojih smatra da je bolje da ih dopusti nego spreči. Rećićeš: od tog dopuštenja nastaju mnogobrojne nevolje i najveće smutnje. Moguće je žaliti o tome, ali trezveno: jer je po veoma pravednim uzrocima tako bilo ugodno Bogu, Koji od najvećeg zla može da učini divno dobro, tako lako, kao što se lako izvlači mač iz futrole.
U budućem životu će sve biti razjašnjeno
Ne čudi se tome što su Božiji sudovi tajanstveni i nepostižni: na Drugi Hristov Dolazak, u dan Strašnog Suda život svakog čoveka će biti predstavljen kao u ogledalu; biće razjašnjen i svaki uzrok zbog koga je Božiji Promisao uredio ovaj ili onaj dogadjaj, i radi čega je tako bilo uredjeno svuda: u svim carstvima, gradovima, porodicama i sa svakim čovekom. Sve će se otkriti. Otkriće se kako je milostiv bio Gospod prema grešnicima, i svaki od njih će više ili manje biti bez odgovora; a takodje će se pokazati u kom stepenu je bio saglasan način Božijeg upravljanja svetom sa Njegovom slavom i pravdom, i koliko je bio priličan i blagodatan za svu tvar.
Bog od zla stvara dobro
Ne zaboravimo da Bog od svakog zla stvara neko dobro. Šta je bilo tužnije od grehopada Adama i Eve sa celim ljudskim rodom? Medjutim Bog ih je tako podigao da je sadašnji položaj hrišćanina viši od Adamovog rajskog položaja. «A mi propovijedamo Hrista Raspetoga, Judejcima sablazan, i Jelinima ludost; onima pak pozvanima i Judejcima i Jelinima Hrista, Božiju silu i Božiju premudrost; medjutim ona je postala spasenje celog sveta, svim zvanima čast i slava i zadobijanje večnog blaženog života (1 Kor. I, 23).
Primedbe:
(1) Preuzeto iz teksta sv. Jovana Maksimoviča, arhiepiskopa Černjigovskog (1697-1712) i mitropolita Tobolskog i celog Sibira (1712-1715), koji se upokojio 10 juna 1715 godine u ubrojan u lik svetih 1916 godine. Sam tekst je svetitelj napisao najpre na latinskom jeziku za studente Kijevo-Mogiljanske Akademije a posle ga je preveo na slovensko-ruski jezik pod nazivom: «Iliotropion, to jest suncokret, koji predstavlja saglasnost ljudske volje sa Božijom». Za ovaj tekst redakcija je koristila prevod Ilitropiona sa crkvenoslovenskog na ruski jezik (Iliotropion, ili saglasnost ljudske volje sa Božijom voljom», 5 knjiga Kijev, 1908 g., str. 4-40, 345-390). – Podela na glave i zaglavlja pripada redakciji. – Na nekim mestima je težak slog prevoda ispravljen. – Citati iz Svetog Pisma od nama prihvaćenog teksta, najvećim delom su izmenjeni saglasno poslednjem.
(2) Treba primetiti da autor reči «Providjenje, Promisao i Promišljanje» upotrebljava kao sinonime.
GLAVA II
Božiji Promisao o našim potrebama.
Bog je brižni Domaćin. On u Svojim rukama drži sva velika i bogata životna blaga, i samo ih od Njega treba usrdno moliti. Pustinožitelj Marko je obično govorio: ko se ne uzda u Boga u dobijanju od Njega privremenih dobara, onda taj tim manje može da polaže nadu na Boga da dobije od Njega to, što vodi čoveka u život večni, naprimer, veru, nadu i ljubav. «Ne brinite se dušom svojom, šta ćete jesti, ili šta ćete piti; ni tijelom svojim, u šta ćete se odijenuti. Nije li duša pretežnija od hrane, i tijelo od odijela?» (Mt. VI, 25). Kada nam je On darovao život (bez naših zasluga, kada još nismo ni postojali), koji je dragoceniji od hrane, i telo, koje je važnije od odeće, onda će nam nesumnjivo dati i sve ono što doprinosi sačuvanju života i potrebama tela. Tim pre nas neće odbiti u svemu tome, pošto je Sam zaželeo, po Svojoj ogromnoj dobroti, da nam daruje život. I ako nam je kao dar rado dao ono što je za nas najvažnije onda može i želi da nam da i uvek nam šalje i ono manje važno. Ali poslaće nam pod uslovom, da i mi ne ostanemo prazni: jer nas je On stvorio i prizvao na zemlju, da bi je obradjivali i održavali u redu (Post. II, 15), a ne uzalud, da bismo se uzdali na Njega Jedinog, Svemogućeg i Svedarežljivog, a ne na same sebe. Jov je moleći hranu za vrane, a ne brinući o sebi, govorio: «Ko će pripremiti vrani njenu hranu, kada njeni ptići vapiju ka Bogu, lutajući bez hrane=» (Jov. XXXVIII, 41).
Učenje Isusa Hrista
I Sam Hristos, uzevši ptice za primer, nas uči i govori: «Ugledajte se na ptice nebeske: one niti seju, niti žanju, niti sabiraju u žitnice; i Otac vaš Nebeski hrani ih» (Mt. VI, 26). Isti Učitelj Nebeski kaže: «Ne prodaju li se dva vrapca za jedan novčić? Pa nijedan od njih ne padne na zemlju bez volje Oca vašega. A vama je i kosa na glavi sva izbrojana. Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca» (Mt. X, 29-31). Taj prvi primer protiv našeg maloverja predstavljaju životinje, koje se hrane bez ikakve brige o samima sebi – da bi se od njih naučili da spoznajemo svemogućnost Božijeg Promisla, u Kome samo i možemo naći smirenje i duševni mir.
Drugi primer su nam divlje rastući cvetovi, krinovi poljski. Gospod Hristos ukazavši na Božiji Promisao o malim pticama i o kosi na glavi, govori: «Pogledajte na krinove u polju kako rastu; ne trude se niti predu. Ali Ja vam kažem da se ni Solomon u svoj slavi svojoj ne odjenu kao jedan od njih» (Mt. VI, 28-29). I odatle Hristos izvodi zakljućak: Pa kada travu u polju, koja danas jeste a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva; a kamoli vas, malovjerni?» (Mt. VI, 30). Tome Spasitelj Gospod naš dodaje i treću pouku o uzaludnosti naše samobrižnosti, govoreći: «A ko od vas brinući se može pridodati rastu svome jedan lakat?» (Mt. VI, 27). Svaka naša briga o samima sebi koja nije sjedinjena sa uzdanjem na Boga je uzaludna, o čemu Gospod i govori: «A ko od vas brinući se može dodati rastu svome lakat jedan? Ako dakle ne možete ni najmanje, zašto se brinete za ostalo?» (Lk. XII, 25-26). Sujetan je, prazan i beskoristan vaš trud, ukoliko ga Bog ne podrži i blagoslovi. Na svakom svom početku i delu položi svo uzdanje na Boga, i On će (bez tvog truda) sve urediti onako kako je najbolje po Svojoj neizrecivoj milosti: «On otvara ruku Svoju i siti sve živo Svojom dobrotom» (Ps. CXLIV, 16).
Zašto medju nama ima mnogo siromašnih?
Dakle, ako Gospod brine o zadovoljenju životnih potreba svih luopšte: jer je On stvorio i malog i velikog i podjednako promišlja o svima (Prem. Solom. VI, 7), zbog čega onda postoji veliki broj siromašnih ljudi? Čudan je bratijo Božiji Promisao o siromašnima. Istinito je o tome rekao sv.Zlatoust, da ne samo da siromašni imaju potrebu za bogatima, već i bogati imaju još veću potrebu za siromašnima. Sve što je postojalo i što postoji u svetu dobro i Bogu ugodno ustrojeno je staranjem i radom siromašnih, ali trudoljubivih i bogobojažljivih ljudi. Budući lišeni zadovoljstava i novca, oni su se trudili u znoju lica svog, prodavajući svoj rad bogatima; oni nisu zaboravljali Boga, molili su se svome Tvorcu i Promislitelju, Koji im je bio Pokrovitelj u njihovom siromaštvu. Mnogi sveti Božiji Ugodnici, prebivajući u krajjnjem siromaštvu, voleli su ga više od svakog bogatstva i imali su za sebe najveći Božiji Promisao. Nemajući ništa, ali kao da sve poseduju, oni su slobodno, u velikoj duševnoj radosti uznosili molitvu: «Oče naš, Koji si na nebesima ...imajući u ustima i srcu reči Psalmopojca: «Stavi na Gospoda breme svoje i On će te ukrepiti».
Božija briga o onima koji su Mu se predali svim srcem
Zaista, Otac naš Nebeski ima tako veliki Promisao i brigu o ljudima koji su Mu predali svoje srce, da kada su lišeni ljudske pomoći, On im šalje Svoju nebesku pomoć. Naprimer, takvu pomoć je Bog ukazao proroku Iliji. Kao prvo, On je naredio vranama da mu donose hranu; i vrane su mu donosile hleb i meso ujutru i uveče, a vodu je pio iz potoka. Kao drugo, kada je taj potok presušio, Bog je naredio Iliji da ide u Sarpetu Sidonsku kod uboge udovice da se hrani. Sva imovina te udovice se sastojala od nekoliko šaka brašna u buretu i od male količine ulja, ali se po Božijem Promislu za sve vreme prorokovog boravka u njenoj kući brašno iz bureta nije potrošilo, niti se količina ulja smanjivala. Treće, kada je Ilija u snu olakšao svoje siromaštvo, javio mu se Andjeo Gospodnji s neba i razbudio je Iliju dotaknuvši ga i govoreći: ustani, jedi i pij. Ilija se probudio i video sledeće: pored njegovog uzglavlja se nalazila pečena lepinja i bokal vode. Pojeo je celu lepinju, napio se vode i ponovo zaspao. Božiji Andjeo je to isto ponovio i drugi put. Takvu istu preslavnu blagodat javljao je Svedarežljivi Bog i mnogim drugim Svojim Ugodnicima, kada su se nalazili u različitim potrebama.
Naše maloverje
Iako često dobijamo od Boga blagodat u svojim potrebama, često srećemo veliko maloverje kod mnogih, koji se boje da ne budu lišeni pristojnog i neophodnog za održavanje ovozemaljskog života. I mi danas govorimo sa Judejima: «Može li Bog ugotoviti trpezu u pustinji?» (Ps. LXXVII, 19), i sa apostolima Filipom i Andrejem: «Ni za dvjesta dinara hljeba nije im dosta, da svako od njih samo malo dobije», pet hljebova ječmenih i dvije ribe – «šta je to na toliko mnoštvo?» (Jn. Vi, 7-9). O, maloverni smo mi ljudi! Otac naš Nebeski zna, da nam je sve to neophodno: zar je blagodat Božija danas manja u poredjenju sa predjašnjim vremenima?
Primeri iz crkvene istorije.
Svetom Pavlu, prvom pustinožitelju, vrana je u toku šezdeset godina donosila po pola hleba; ali kada je kod njega došao sv.Antonije Veliki, vrana je donela ceo hleb. Jovan-pustinožitelj se četrnaest godina, u toku kojih ga niko od ljudi nije video, hranio mlekom ženke jelena. Mnogi od pustinjaka su imali i hranu i odeću od urminog drveta: ono im je služilo i za šivenje i za pečenje hleba. Šesto pedeset trećeg leta od Hristovog Rodjenja Judok, sin britanskog cara, je odrekavši se carskog prestola stupio u monaštvo i postao otšelnik. On je na ostrvu okruženom vodom napravio crkvu i osnovao manastir. Bio je takodje darežljiv prema siromašnima. Jednom se desilo da je u manastiru ostao samo hleb za bratiju koja je radila, ali je on naredio da se taj hleb podeli na četiri dela i da se prvi deo da siromahu. Taj siromah je promenivši svoju odeću dolazio četiri puta u toku tog dana da prosi milostinju, i dobio je sva četiri dela, tako da ništa nije ostalo za bratiju. A potom je jedan od njih počeo da ropće i ukorava igumana za njegovu preveliku darežljivost. Judok je tešeći ga rekao da treba da očekuju pomoć Sviše. Posle nekoliko časova su do manastira doplovile četiri ladje pune namirnica, kojima se izobilno prehranila izgladnela bratija. Istinito je rekao Avgustin: «Misliš li da onaj koji hrani Hrista (to jest siromašne) neće i sam biti nahranjen od strane Hrista?». Nastojatelj jednog manastira je otpustio dvojicu bratije radi nekog manastirskog posla. Kada je putnike zateklo veče, oni su iscrpljeni od rada, izmoreni od gladi i tužni, počeli da uzdišu zbog toga da će doći u siromašno selo, i da tamo neće imati nikakvih poznanika, te se tako neće ni odmoriti niti okrepiti hranom. Neki stranac ih je sreo i upitao za uzrok njihove tuge, i kada su mu otkrili svoju nevolju, on im je rekao: «Vi ste sve ostavili radi Boga sa najvećim uzdanjem na Njega, a sada tugujete kao da ste lišeni svake nade: Bog hrani životinje, a zar će ostaviti sinove gladne?». Rekavši to, postao je nevidljiv. Kada su ušli u grad i pomolili se u crkvi, gradonačelnik ih je pozvao kod sebe na večeru; ali jedan drugi stanovnik tog grada im je prišao, želeći i moleći ih da dodju kod njega kući; treći je prišavši i videvši dvojicu da diskutuju, rešio spor time rekavši da prvi muž kao poštovan od svih ima preimućstvo; tom odlukom su svi bili zadovoljni, pošli su kod njega kući i on ih je sve izobilno ugostio. Medjutim, ovi i slični primeri ne iskorenjuju naše maloverje; bez obzira na sve što nam Bog šalje, mi se užasavamo oskudice, tugujemo ukoliko nemamo svega i previše.
Pričaju ljudi o jednom siromahu, koji je pogledavši u svoju torbu uvideo da je ona puna korica hleba, koje je sakupio od mnogih darodavaca, i rekao: sada sam ja bogat. Na tog siromaha veoma ličimo i mi sami: mi se tek tada uzdamo u Boga kada su naše trpeze pune svakog dobra, koja će nam biti dovoljna za mnogo godina.
Poučni primer sv.Jovana Milostivog
Takav nije bio i sveti Jovan, patrijarh aleksandrijski. Pretrpevši ogromne gubitke – kada je morska bura uništila trinaest crkvenih brodova sa pšenicom, koje je na svakom brodu bilo po deset hiljada mera, - položio je svo svoje uzdanje u Jedinoga Boga, i u Njemu je našao najveću radost. Takav gubitak su istovremeno imali skoro polovina aleksandrijskih gradjana, i zato su se svi spaseni putnici okupili u Aleksandriji, kao u tihom pristaništu. Sveti Jovan je svima njima odmah poslao pismo, radi utehe, u kome je pisao sledeće: «Gospod dao, Gospod i uzeo; kako je ugodno bilo Gospodu, tako se i desilo; neka bude blagosloveno Ime Gospodnje!» (Jov. I, 21). «Potrpite deco, i ničega se ne bojte!». Sutradan se kod njega okupio veliki broj gradjana radi utehe u nevolji. Ali on ih je preduhitrio, stavivši svu krivicu na sebe, govoreći: «Bog me je sačuvao od velikog greha: nije se desilo to da bih se uznoseći umom pogordio i imao o sebi visoko mišljenje da delim mnogo milostinje siromašnima, i da sam darežljiv; zbog toga je Otac pravedno kaznio svoga voljenog i sujetnog sina, kako se ne bi preuznosio. Bog nas milostivo ukorava, nanevši nam nekoliko rana, kako bismo Mu se brzo obratili. Ali On je Taj isti Sam Bog, Koji je bio i u vreme Jova, toliko Svemoguć i toliko milosrdan. On nas neće ostaviti». Tim rečima je patrijarh razveselio one koji su došli radi utehe. Ubrzo je Gospod Bog dvostruko nadoknadio Jovanov gubitak, a on je davao siromašnima najobilniju milostinju. Sumnjati ili biti malodušan povodom sličnih slučajeva znači isto što i tvrditi: Bog je ili škrt, ili zaboravan; ali takva rasudjivanja pripadaju nečasnima, bezbožnicima; njih treba da se klonimo.
Uzdanje u Boga pustinjaka Amatija
Amatije-pustinožitelj, sveti muž, je svojevremno bio živo ogledalo. U njemu su bili obavezni da se ogledaju svi, koji Božiji Promisao shvataju nepravilno ili ga odbacuju i hule na njega. Amatije se potrudivši se trideset godina u manastiru, udaljio u pustinju, gde je na kamenu koji je izabrao živeo u velikom uzdržanju. Jedan od manastirske bratije mu je svakog trećeg dana donosio komad hleba i čašu vode – to je bila jedina njegova hrana. Takvo uzdržanje nije bilo ugodno djavolu: i doletela je vrana, prevrnula nogama čašu sa vodom, a komad hleba uzela u kljun i odnela. Tako je podvižnik bio lišen trodnevne hrane. Kako je na to gledao dobrodeteljni muž? Možda je proklinjao vranu, ili je hulio na Božiji Promisao, ili je počeo da poriče zamke zlih duhova? – ništa od toga on nije uradio. Mi tako postupamo u sličnim slučajevima, a on je podigavši ruke i uznevši um ka nebu, uzviknuo: «Zahvaljujem Ti Gospode Bože moj, što Ti je bilo ugodno da me ostaviš u nešto dužem postu po Tvojoj svetoj volji. Znam da će mi to biti veoma korsno ubuduće, jer se u svetu ništa ne dešava bez Tvoje Promisli, bez Koga nijedan listić ne pada s drveta». A mi grešni mislimo, da gorenje kuća u požaru, potapanje brodova, otimanje imanja, lične uvrede se dešavaju kada Božiji Promisao spava ili ne vidi, - jednom rečju ne verujemo u Božiji Promisao. To su čak i idolopoklonici bolje shvatali od nas; jer su oni zdravomisleći medju njima rasudjivali da se sve u svetu ne dešava po ljudskoj volji niti po slepom slučaju. Zaista, sve dolazi od Boga, po Njegovom pravednom Promislu; zbog čega onda mi negodujemo i često čak i ropćemo?
Bezbrojna svedočanstva Božije pomoći
Na razmišljanje o Božijem Promislu nas navode mnogobrojni primeri. Jedan bogobojažljiv muž je prešavši devet milja od grada, ali ne stigavši na odredište, izmučen vrućinom, gladju i žedji, uz jauke legao pod kruškino drvo; ležeći počeo je da izgovara molitve i tada je na vrhu drveta ugledao jednu voćku. U to vreme je pored drveta prolazio neki stranac, približio se putniku namerniku, i saznavši uzrok njegove iznemoglosti od gladi i umora, izvadio je čist hleb i jedan njegov deo dao iznemoglom radi ukrepljenja njegove snage. To je istina, i hiljade sličnih primera postoje, i mi sami smo imali prilike da ih vidimo. Bez obzira na to, mi se tako malo uzdamo u Božiji Promisao! Ukoliko naši sudovi, sanduci i žitnice nisu napunjeni do vrha svakojakim dobrom, mi klonemo duhom; ali kada je naš dzak pun, novčanik nabijen novcem, tada imamo nadu. O slepi li smo! Istinsko uzdanje u Boga je onda kada nalazeći se u velikim teskobama, najvećoj nuždi i siromaštvu, ne klonemo duhom, već sa trpljenjem pobedjujemo sve naše nezgode: jer što više stradanja podnesemo, to nam se više slave i venaca priprema. Blaženi Jeronim je poučavajući o tome rekao: «Čovek neka bude ono što treba da bude, i tog časa će mu poslati sve Onaj, Koji je sve stvorio». Pravedno uzvikuje blaženi Avgustin: «O Bože moj! Ti se toliko brineš za svakog čoveka, kao da imaš samo njega; tako se brineš o svima, kao o svakom čoveku pojedinacno». Sveti Grigorije kaže: «Bog se brine o svakom tako kao o svima, i o svima primišlja, kao o jednom». Tako se i za tebe čitaoče brine Božiji Promisao, kao da nema ni o čemu drugom da brine. Mnogobrojnost naroda, o kome se Bog brine ne smućuje Božiji Promisao, niti Ga opterećuje: za Njega je briga o jednom čoveku takva kao i briga za bezborj hiljada ljudi. Kao što je ranije brinuo o Noju sa članovima njegove porodice ili o jednom Adamu u raju, tako Bog i sada podjednako brine o svima.
GLAVA III.
Sve nesreće i nevolje se dešavaju po Božijoj volji.
Sve u svetu, što čak izgleda i zlo (sem greha) se dešava po Božijoj volji. Bogoslovi to objašnjavaju na sledeći način. Začetak zla je greh. Svaki greh ima svoj 1) uzrok, i 2) njegovu neizbežnu posledicu – ispravljanje kaznom. Uzrok greha je lažljivost ili svojevoljnost goredljivog grešnika; kazne se kao gorke posledice svojih uzroka dešavaju po Božijoj volji, radi ispravljanja ili iskorenjivanja greha. Dakle ako iz pojma greha odbacimo njegov uzrok – lažljivost i svojevoljnost, onda neće biti nijedne od njegovih gorkih ili zlih posledica, koje se ne bi dešavale po Božijoj volji. Kako nevolje pojedinačnog čoveka tako i ovozemaljske takozvane prirodne nepogode, kao što su: glad, suše, epidemije i tome slično, često nemaju neposredan odnos prema grehu pojedinca, već se dešavaju po Božijoj volji. Zato se sve ljudske nevolje dešavaju po Božijoj volji radi dostizanja pravednih ciljeva Božijeg Promisla; samo je greh protivan Bogu (slično tome kako je zlo protivno dobru, ili laž istini), ali ga Bog dopušta radi nenarušavanja lične ljudske volje, ili njegove slobode.
Zlo, koje nam ljudi čine, nije van Božije volje
Mnogi se varaju iz svog potpunog neznanja misleći, da samo zlo koje nastaje zbog prirodnih uzroka (to jest: poplave, zemljotresi, nerodne godine, neprijatne atmosferske pojave, bolesti, iznenadna smrt itd.) nastaje po Božijoj volji; jer u najvećem broju takve nesreće nemaju direktan odnos ka gresima. Ali zla dela, koja su posledica protivzakonitih ljudskih namera (kao što su uvrede, ruganja, prevare, lukavstva, kradje, ubistva itd) se dešavaju nezavisno od Božije volje i Njegovog Promisla, ali zahvaljujući ljudskoj zlobi i razvraćenoj ljudskoj volji, koja sama pričinjava i nanosi bližnjima svakovrsno zlo. I zato se ne samo u davno prošlim vremena, već i danas često čuju žalbe: «Oskudica u hrani i neophodnim sredstvima za život ne potiče od Boga, već od zelenaša». Te žalbe su žalbe ljudi koji ne znaju za Boga: one nisu dostojne hrišćanina.
Temu, o kojoj trenutno govorimo, čemo pojasniti primerom. Neko, ko je namerio da liši bližnjega sve njegove imovine i želeći da ispuni svoje namere u tajnosti, prikrada se tako da ga niko ne primeti u njegovu kuću, stavlja zapaljene stvari pod nju i neprimetno izlazi iz kuće. Uskoro nastaje požar; plamen se povećava, i prebacuje zbog vetra i na druge zgrade; ljudi sa svih strana trče da gase vatru i da zaštite od požara susedne kuće. Piroman takodje trči sa drugim ljudima kako bi gasio požar, ali on ima drugu nameru: on se koristi požarnom stihijom i iznosi iz zapaljene prostorije stvari kao da bi ih tobože spasao od požara; a u stvari ih pljačka i skriva. Iako sva ova dela koja je počinio piroman predstavljaju neposredan uzrok štete koju je podneo domaćin kuće i lišavanja njegove imovine, ukoliko se razmatraju isključivo same po sebi to jest nezavisno od zle namere piromana, one se ni po čemu neće razlikovati od takozvanih fizičkih nepogoda. One su od Boga: slično tome, kao što po Božijoj volji grom ubija čoveka, munja pali kući ili drvo, uragan raznosi pokošeno seno, tako i piroman: on ne može ni da udje u kuću, niti da izadje iz nje, niti da podmetne požar, bez Božijeg dopuštenja. Sama ta dela su bezrazlična – nisu ni zla, ni dobra, jer mogu da posluže kako na zlo, tako i na dobro. Ali, zla volja, lukava namera, kojima je rukovodjen piroman, i čiji uzrok više nije Bog, već slobodna volja piromana. To je njegov greh, iako mu je Bog dozvolio da na delu ostvari svoju zlu nameru; jer je Bog mogao i da spreči to delo, da Mu je to bilo ugodno. Ali Gospod nije sprečio ostvarivanje te zle namere, već je dopustio njeno ostvarenje po Svom pravednom Sudu. O uzrocima takvog dopuštenja će biti reči kasnije.
Ako u Bogu nije začetak našeg moralnog pada (koji i jeste jedino istinsko zlo) onda to ne može ni biti: “Čisto oko Njegovo ne može videti zla” (Avvak. I, 13) i “zavole pravdu, i omrznu bezzakonje” (Ps. XLIV, 8), onda je potpuno istinito da se sve nevolje, koje se dešavaju zbog sporednih uzroka, razumnih ili nerazumnih, bez obzira na koji način se dešavaju, dešavaju po Božijoj volji, koja se šalje Njegovom krepkom Desnicom, po Njegovom Promislu. Ljubljeni! Bog je usmerio ruku da te udari; Bog je pokrenuo jezik onoga koji vredja ili klevetnika da te uvredi ili okleveta; Bog je dopustio nečastivom da te savlada. Sam Bog potvrdjuje to ustima proroka Isaije, govoreći: “Ja sam Gospod, i nema drugog; nema Boga sem Mene; Ja sam te opasao, dok nisi znao za Mene…Ja dajem svetlost i tamu, stvaram mir i nevolje; Ja, Gospod, radim sve to” (Is. XLV, 5, 7). To još jasnije potvrdjuje prorok Amos: “Da li u gradu biva nevolja a da je Gospod ne dopušta” (Amosa III, 6)? Kao da govori: nema nijedne nevolje, koja se ne dešava po Božijem dopuštenju, koje dozvoljava zlu nameru, a pritom za njeno ostvarenje ukazuje na način i daje snagu.
Tako Bog, želeći da kazni cara Davida za greh njegove preljube sa Urijinom ženom i za ubistvo samog Urije, grehom mešanja krvi njegovog sopstvenog sina sa njegovom ženom govori Davidu preko proroka Natana: “Evo, Ja ću podignuti na te zlo iz doma tvojega, i uzeću žene tvoje na tvoje oči, i daću ih bližnjemu tvojemu (Avesalomu), te će spavati sa ženama tvojim na vidiku svakomu. Jer ti si učinio tajno (to jest preljubu i ubistvo), ali ću Ja ovo učiniti (to jest Avesalomovo mešanje krvi) pred svijem Izrailjem i svakomu na vidiku” (2 Car. XII, 11, 12). Ovu misao je veoma dobro objasnio blaženi Avgustin, govoreći: “Na taj način Bog ispravlja dobre ljude preko zlih”.
Nepošteni carevi, kao Božija orudja
Božije pravosudje takodje često koristi nepoštene careve i zle knezove, kao Svoja orudja, radi učenja trpljenju pravednih i radi kažnjavanja nepoštenih za njihove prestupe i postupke. Evo primera: Bog, preko proroka Isaije, preti razvraćenom izrailjskom narodu, njegovim pogubljenjem i pustošenjem Palestine od strane Asiraca, govoreći: “Teško Asiru, šibi gnjeva Mojega, ako i jest palica u ruci njegovoj Moja jarost. Na narod licemjerni poslaću ga, i zapovijediću mu za narod na koji se gnjevim, da plijeni i otima, i da ga izgazi kao blato na ulicama. Ali on neće tako misliti i srce njegovo neće tako suditi, nego mu je u srcu da zatre i istrijebi mnoge narode” (Is. X, 5-7). Ovde Bog jasno pokazuje da to nije volja asirskog cara, već Njegova sveta volja koja se ostvaruje pomoću Asiraca. On ih naziva palicom gneva i šibom negodovanja Njegovog na bezzakonja Izrailja, i Sam Sebi ih pripisuje kao kaznu. “Ja sam ih poslao”, - kao da On govori, “da uzmu njihov plen i umire nepokorne Meni i veoma pogordjene umom svojim: oni su odbacili veru u Jednoga Boga, i poštovali mnogobožačke idole bezumnim i surovim obredima i žrtvama. Sam asirski car (izvršavajući Božiju volju) će misliti drugačije, smatrajući da to radi po svojoj sopstvenoj volji, i neće se urazumiti, već će se usredsrediti na ubijanje i konačno istrebljenje naroda; medjutim, on će poslužiti Mojoj volji. A kada kaznim ljude Moje ratom sa Asiricima, i ispravim ih, o! teško tada žezlu tome, teško Asircima, jer ću ih kao nepotrebno orudje baciti u oganj”. Na isti način treba gledati i na druge pravedne kazne, koje Bog popušta na nas radi naših nepravdi.
Rimski imperator Tit, je pri opsadi Jerusalima, sam lično obilazio njegove zidine i videvši jame, pune telima mrtvih ljudi, iz kojih je isticala krv, teško je uzdahnuo i podigao je oči i ruke ka nebu, i rekao: “Bože milostivi, to nije moje delo!”
Zbog čega je moguće “protiviti se” Bogu u nevoljama?
Neko može da nas upita: ako je istina da nas sve nevolje snalaze po Božijem dopuštenju, onda je znači uzaludno da se protivimo Njegovoj svetoj volji? Uzaludno je upotrebljavati lekove u bolesti? Zbog čega voditi naoružane pukove protiv neprijateljskog napada? Zašto da mu dobrovoljno ne predamo ključeve naših utvrdjenja i ne pustimo ga u našu zemlju a na našu pogibelj? Zbog čega ne sledimo blaženog arhijereja Lupa, koji je pozdravio Atilu sledećim rečima: “Pozdravljam te Atila, biču Božiji!”. Odgovaram onima koji postavljaju ovo pitanje da se rušilački ratovi i slične nevolje ne dešavaju bez Božije volje, i to je jasna stvar (kao što smo pokazali ranije); ali odatle ne sledi da se ne treba ni naoružavati protiv neprijatelja, niti pribegavati lečenju naših bolesti, smatrajući te postupke suprotnim Božijoj volji. Medjutim bolesniku je nepoznata Božija namera o periodu trajanja njegove bolesti, i zato njemu nije zabranjeno da pribegava različitim sredstvima isceljenja. I kada već, posle upotrebe mnogih lekovitih sredstava ne ozdravi, onda može da bude uveren da je to Božija volja da trpi dugotrajnu i tešku bolest. Tako smireno rasudjuj svaki bolesni brate da je Bogu ugodno da još budeš bolestan. Ali pošto ne znaš da li Bog ima nameru da stradaš do smrti, onda nije greh da pribegavaš sredstvima za isceljenje radi ozdravljenja ili olakšanja bolesti. Bezgrešnost lečenja se dokazuje još i time da ukoliko Bogu nije ugodno da ti povrati zdravlje, On može da liši svako sredstvo njegove isceliteljske sile. Tako treba rasudjivati o neprijateljima i ratovima. Bog je više puta dopuštao neprijateljima da porobljavaju izrailjski narod, da taj narod ne bi činio loša dela i zaboravljao na Boga svoga; I Izrailjci su se ne znajući Božiju volju suprotstavljali svojim neprijateljima. Ali su zato drugačije postupili kada im je prorok Jeremija otkrio Božiju volju da se pokore caru Nabuhodonosoru. Na isti način, ukoliko požar uz svo staranje naroda i požarne brigade ne može da bude ugašen, onda je očigledno da je Božiji sud odlučio da ta kuća ne samo da treba da bude zapaljena već i da treba da izgori radi ispitivanja trpeljivosti Božijih prijatelja i kažnjavanja neprijatelja. Na sličan način treba rasudjivati i o svim drugim dogadjajima u našem životu.
Pouke blaženog Avgustina
“Pogledajte, ljubljena braćo, - poučava blaženi Avgustin, - nikada ne govorite: to mi je djavo uradio (tu nesreću mi je naneo pokvareni neprijatelj), već sve što ti se dešava, i dobro i zlo, pripisuj Bogu svojemu, znajući da djavo ne može ništa da ti uradi, ukoliko Svevišnji Bog, Koji ima vlast nad životom i smrću, ne dopusti mu da ti nešto uradi radi kazne ili tvoga ispravljanja. Kazne Bog dopušta za nečasne, koji svesno postupaju protiv svoje savesti, javno odbacujući istinu itd., a ispravljanje popušta na one sinove koji su u nečemu pogrešili: “Kara onoga, koga prima” (Jevr. XII, 6). I ne nadaj se da ćeš ostati bez kazne ukoliko ne misliš da budeš odvojen od nebeskog nasledstva: “Kara svakog sina, koga prima (priznaje za naslednika)”. Da li je to tako? Da li svakog? – Gde si hteo da se sakriješ od kazne? Kara svakoga i niko ne biva izuzet od kazne: neka ti bude jasno da Sam Jedinorodni Sin Božiji, ne učinivši nikakav greh, nije bio izuzet od kazne”. Ova pouka je zaista dostojna blaženog Avgustina.
Priča o Josifu
Setimo se Josifa Predivnog, prvog velmože posle cara u Egiptu. Kakve je on nevolje i zla dela trpeo pre nego što je dobio najveću čast i vlast! Najpre je imao problema sa bratskom mržnjom; ona je bila uzrok porodične netrpeljivosti prema njemu, i povećavala se i dostigla takav stepen da je bio prodan kao zarobljenik Ismailćanima i odveden u Egipat. Ni tamo nije naišao ni na šta bolje: naklonost njegove gazdarice prema njemu se pokazala štetnijom i pogubnijom za njega, nego bratska mržnja. Jer kada je taj predivni mladić zavoleo čistotu i celomudrenost, nije pristajao na sablažnjive predloge svoje gazdarice na preljubu, i tada ga je ona oklevetala pred njenim mužem i bez krivice je bačen u tamnicu, gde je proveo tri godine. I zaista, on nije tog trenutka posle svog dolaska u Egipat bio uz počasti postavljen na trijumfalni presto, već je išao ka njemu trnovitim stepenicama najvećih nevolja i nezgoda. Sve se to dešavalo po nepostižnom Božijem Promislu, u šta nas uverava i sam Josif, koji je naposletku rekao svojoj braći: “Niste me vi poslali ovde (u Egipat), već Bog” (Post. XLV, 8). “Ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod” (Post. L, 20). Sveti Zlatoust o ovome rasudjuje na sledeći način: “O tome nije dovoljno samo slušati, već treba i mi sami da postupamo na taj način. Dakle, umirimo i utešimo one koji su nam učinili zlo, ne uzimajući im to za krivicu, već podnoseći sve trpeljivo i dobrodušno. Jer mudri Promislitelj Bog nevolje Svojih prijatelja obraća u radosne dogadjaje. Često nam nanesena uvreda donosi veliku sreću; mnogi su padali i kroz svoj pad dolazili do onoga što je za njih najbolje. Božiji Promisao, radi ostvarenja Svojih ciljeva, ne koristi samo dobre postupke, već i grehovne padove. Da li si spoznao Josifove puteve? – uništi zlobu njegove braće, udalji njihovu zavist, odbaci njihov predlog za Josifovo ubijanje – i iskorenićeš sve to što je doprinosilo očuvanju celog Egipta … Želiš li da pratiš nepostižnu tajnu Hristovog iskupljena celog ljudskog roda? – uništi srebroljublje u srcu Jude Iskariotskoga, kao i zavist Judeja prema Hristu Spasitelju: zajedno sa tim bi udaljio spasenje celog sveta, Hristovu prolivenu krv i smrt. Iskoreni djavole – tog trena će se umnogome smanjiti blagočestivi podvizi, pobede i nagrade dobijene za njih. Istrebi mučitelje – kako će nastati sveti mučenici? Takvi su zakoni Božijeg Promisla: dostizanje dobra ne samo kroz vrlinske, već i kroz zlobne ljude pa čak i preko samih djavola. Josifovu prodaju od strane njegove braće je zaista uredio Sam Bog, ali samo izvršenje iste, pokriveno zlobom braće, je bila delo njihove zlobne volje”.
Davidov odnos prema svom uvrediocu Simeju
Kada je car David pobegao od nepokornog sina Avesaloma koji je ustao protiv njega, neko od Simeja, iz roda doma Saulova, istrčao pred Davida i počeo da ga vredja najuvredljivijim rečima: “Odlazi, odlazi, krvopijo i zlikovče! Obrati Gospod na tebe sve krvi doma Saulova, na čije si se mjesto zacario, i predade Gospod carstvo u ruke Avesolomu sinu tvojemu; eto te sada u tvom zlu jer si krvopija” (2 Car. XVI, 5-8). Eto poražavajućeg obrasca ljudske zlobe! Avesa, brat Joava vojnog načelnika, je videvši takvo vredjanje Davida, rekao: “Zbog čega taj mrtvi pas zloslovi gospodina moga, cara? Otićiću, i skinuću mu glavu”. Ali car, uvidevši u tom odnosu Božiju volju, postaje zaštitnik svog gonitelja, govoreći svojim saputnicima: “Ostavite ga neka zloslovi, jer mu je Gospod naredio da zloslovi Davida: ko može da kaže – zašto ti to radiš?” – Simej je teško sagrešio, proklinjući Davida, jer iako ga je Bog upotrebio kao orudje za vredjanje cara, on nije bio uzrok njegove zlobne volje: On ju je samo mudro upotrebio radi kažnjavanja Davida. Slično Davidu, svako od nas treba da razmatra napade i zlobe zlih ljudi, čiju samovolju svemilostivi Bog koristi radi urazumljenja nevinih, ili kazne krivih. 
Starčeva krotost
Sveti Dorotej priča da jedan starac bogougodnog života, tokom nekoliko dana nije mogao da uzima hranu zbog bolesti svog želuca. Pomoćnik je želeći da ukrepi starca hranom, smislio da pripremi za njega prijatniju i ukusniju hranu. On je iz dva suda, koji su ličili jedan na drugi, uzeo greškom za spremanje hrane taj, u kome se čuvalo staro pokvareno ulje. Tako je pri svoj svojoj dobroj želji da ugodi starcu, izobilno usuo u njegovu hranu ne med, već skoro bukvalno rečeno samu smrt, spremivši mu takvo jelo koje ne bi jeo ni gladan pas. Bolesnik je jedva probao hranu koja mu je donesena i tog časa je shvatio grešku svoga pomoćnika, ali je prećutao i jeo na silu. Potom, kada njegov želudac više nije mogao da prima tu hranu, odložio je kašiku, ne izgovarajući ni reči o neodgovarajućoj hrani. Ali pomoćnik je počeo da ga nudi da uzme još više tog predivnog jela, govoreći: “Spremao sam ga sa trudom i usrdnošću; ono će ukrepiti tvoje zdravlje”. Dobri starac ne samo da nije izgovorio gnevnu reč na pomoćnika, već se ni u mislima nije prognevio na njega i odbio je da uzme hranu samo zbog toga što je već sit i što ne može više da jede. Tada je pomoćnik sam probao to jelo i tog trenutka se bacio pred starčeve noge i s tugom mu rekao: “Ubio sam te časni oče, zbog čega si svojim ćutanjem sakrio moju nepopravljivu grešku?” – “Ne smućuj se sine moj; da je Bogu bilo ugodno da jedem slatko, ti bi mi doneo slatko”. Pritom sveti Dorotej primećuje: starac je rekao istinu, da da je Bogu bilo ugodno da bolesni starac jede ukusnu hranu, onda On ne bi dopustio da pomoćnik napravi grešku ili bi pokvareno ulje pretvorio u sveže. Tako, slično starcu, postupa onaj, ko u svemu priznaje Božiji Promisao: on ni u kome ne želi da vidi zlonamernost, nikoga ne podozreva, ali istinski priznaje da sve što se sa njim dešava biva po Božijem Promislu i volji.
Zahvalna molitva carice Irine
Grčka carica Irina se kada je u Carigradu bila svrgnuta sa carskog prestola od strane prezrenog sluge, obratila Bogu sledećim rečima: “Zahvaljujem Ti Gospode što si Ti mene sirotu nedostojnu postavio na carski presto; ali pošto si dopustio da budem lišena tog prestola, smatram to posledicom svojih grehova; neka bude sa mnom volja Tvoja! – U svemu lošem i dobrom neka bude blagosloveno Ime Gospodnje”. Istina je da niko ne može da nam naškodi u tome, u čemu sami škodimo sebi. Zbog toga je tačno rekao blaženi Avgustin:”Veruj Gospodu Bogu bez ikakve sumnje, i prepusti Mu se u potpunosti, koliko je to u tvojoj snazi: tada te neće odbaciti, i neće prestati da te privlači k Sebi, i neće popustiti nikakvo zlo na tebe, iako bi ti bio ubog i neznatan”. Ovu pouku svako od nas treba da zna u potpunosti i treba čvrsto da drži na umu sledeće: ništa protivno nama ne može da se desi bez Božije volje i dopuštenja; ni djavo i niko od ljudi ne mogu da nam naškode, ukoliko to Bog ne dopusti. Treba čvrsto verovati, da iako nas postižu najteže nevolje po Božijem dopuštenju, On ih kao vrhovni Car šalje na nas kao najmilostiviji Otac na našu korist, radi našeg urazumljenja i ispravljanja, i radi naših nepravdi i greha. Tako da shodno tome, niko drugi sem nas samih ne može da nam naškodi. 
GLAVA IV.
Bog dopušta nevolje i grehe radi dobra ljudi
Pošto ni djavo niti iko od ljudi ne može da nam nanese nikakvo zlo bez Božijeg dopuštenja, onda razmotrimo sledeće: šta Bog dopušta, na koji način, i radi čega – koji je uzrok Božijeg dopuštenja?
Šta Bog dopušta?
Treba razlikovati dve vrste zla koje Bog dopušta. Prva vrsta zla obuhvata razne tuge, teškoće, bolesti, nanesene uvrede ili ponižavanja (osiromašenje, zatvor, izgnanstvo, deportovanje), smrt, - sve to ne može da bude čak nazvano u užem smislu zlom, već samo gorkim lekom, koji nam Bog šalje radi duševnog isceljenja. Druga vrsta zla, koja predstavlja zlo u pravom smislu, su – naši gresi, prestupi Božijih zapovesti. Prvu vrstu zla Bog dopušta po Svojoj volji ili kao kaznu za nečasnost, ili kao meru ispravljanja za sinove i kćeri. O zlu druge vrste, to jest o gresima se ne može reći da ih Bog želi, već ih samo dopušta. Sve, što postoji u svetu, postoji po volji i reči Gospoda, «i bez Njega ništa ne bi imalo život, ili istinsko postojanje» (Jn. !, 3).
Priroda greha
Ali greh nije nešto realno, već samo prividna suprotnost istinskom postojanju. Greh postoji zbog nesavršenstva, laži i lukavstva razumno-slobodnih bića koje je Bog stvorio, a koja mu se ne povinjuju; tako je greh prvobitno i nastao i danas se dešava suprotno Božijoj volji, ali nije od Boga, već po Njegovom dopuštenju. Uzrok dopuštanja greha je sakriven do vremena u tajni savršenog i nepogrešivog Božijeg upravljanja svetom, ili Njegovog Promisla. Bogu je potpuno poznata čitava budućnost, i On može lako da ne dozvoli mrski Mu greh, ali ga dopušta želeći da od zla stvori dobro, i iz nepravilnog pravilno, radi urazumljenja i ispravljanja ljudi, da bi oni uvideli kakve posledice povlači greh za sobom i u odnosu na onoga koji je sagrešio, i u odnosu prema njegovim bližnjim, i prema društvu. U tome je razlika izmedju Božijeg i ljudskog dopuštenja, koje se ne može u početku sprečiti i preseći ljudskim merama, iako izvršenje dopuštenog nije poželjno. Naprotiv, Bog ima i mogućnost da ne dozvoli i da preseče ispunjenje zle namere, a pored toga i volju koja dopušta izvršenje ovog ili onog zla. Pritom se postavlja pitanje: zbog čega Bog dozvoljava činjenje greha, ili koji je pobudni uzrok radi koga Bog dozvoljava ljudima da čine greh?
Zbog čega Bog dozvoljava greh?
Beskrajna Božija milost nikada ne bi dozvolila da se na zemlji dešavaju tako zla bezzakonja, ukoliko se iz njih ne bi dobijala najveća dobra i ukoliko se ono što je učinjeno iz zlobe ne bi obraćalo na spasenje. Bog je dozvolio da se pojača mržnja braće protiv nedužnog Josifa, ali da li je to bilo radi nekog dobrog dela? Nije li to bilo radi spasenja od smrti gladju ne samo njegovih roditelja, braće i rodjaka, već i celog Egipta? Bog je dopustio nečasnom Saulu da na sve načine zlobi krotkom, nezlobivom Davidu, ali nije li to bilo radi koristi samog Davida i celog jevrejskog carstva? Da, bilo je to radi najveće koristi ne samo njih, već i celog ljudskog roda, preko Davidovog potomka, Hrista Spasitelja našega. Bog je dopustio da nevino oklevetan prorok Danilo bude bačen u jamu sa razjarenim lavovima; ali radi čega? Radi postizanja višeg stepena slave njega samog i njegovih prijatelja. Ali zašto da navodim mnogobrojne činjenice iz Starozavetne istorije, kada su Božijim dopuštenjem zavidni prvosveštenici, fariseji i jevrejske starešine predali na raspeće Jedinorodnog Sina Božijeg, Isusa Hrista, i to dopuštenje se preobratilo u spasenje celog ljudskog roda? Na taj način, od svakog dopuštenja potiču i otkrivaju nam se najveća bogatstva Božije slave i Njegovih dobrih dela prema svakom čoveku i celom ljudskom rodu. Na osnovu svega nam se otkrivaju: Božija dobrota i Njegovo milosrdje, darežljivost, svemogućnost i veličanstvo, i Njegova Promisao. Odatle nas nama neznanim putevima obasjavaju i Njegova najuzvišenija mudrost i pravda, i samim tim podstiču mnoge ljude da se vrate dobrodeteljima, i umnožavanju teških, ali slavnih podviga.
Obraćanje zla u dobro
O, kako se divno i veličanstveno projavljuje Božiji Promisao u svakodnevnim Svojim dopuštenjima! Nije ništa čudno napraviti dobro od dobra, ali je veoma zadivljujuće delo – pretvoriti zlo u dobro. Postoji izreka: «Na mirnom moru svaki mornar može da kormilari». Nije neka velika mudrost uz pogodan vetar, jak brod, mirno more, umešnost mornara i vidljivost pristaništa dovesti brod do njega. Ali sasvim je druga stvar kada je na moru bura, brod oštećen, posada malobrojna i loše opremljena, a pri svemu tome kapetan tako iskusno upravlja da bezbedno izbegava opasnosti – to je zadivljujuće delo: kapetan broda je svojim delom dokazao svoju mudrost i svoju iskusnost da upravlja brodom. Slično je i u Božijem upravljanju svetom: ono što biva dopušteno Božijom voljom i čini nam se da ne vodi ka dobru, Bog dovodi do najboljeg završetka po Svojoj neizrecivoj premudorsti i pravdi. Dopuštanjem protivzakonitih dela i tužnih dešavanja Bog ponekad bezzakonike obraća u Svoje najčasnije prijatelje. Po Božijem Promislu, Koji sve usmerava ka najboljem završetku, zlobne zamisli protiv nekoga se često obraćaju na njegovu korist i čast; napadi i uvrede na nekoga često povećavaju njegove snage. Najveća bezzakonja nečasnih ljudi utvrdjuju mnoge u blagočestivosti i vrlinama i čuvaju ih od pogibelji. Za mnoge ljude, za koje smatramo da su već potpuno pogruženi u bezdan pogibli, pokazuje se da su već kroz to samo već spašeni.
Dokazi iz Biblije
Josifu zatvor služi za počasti i njegovu največu slavu; bratska zavist mu je donela više koristi nego dobre želje celog sveta; Saulova zloba je Davidu donela carski venac; jama sa lavovima je uvela Danila u čast i slavu, kakvu nisu dostigli ni ovozemaljski carevi; Hristos je sa Krsta ušao u raj zajedno sa pokajanim razbojnikom, a sa Tavora se uzneo na nebesa i seo s desne strane Boga Oca. Pri Božijim dopuštenjima i dobra i zla volja radi u prilog Bogu, i bez obzira kakve namere ljudi imaju, sve se na kraju krajeva odvija radi postizanja najboljih ciljeva. Zaista, sveti su sve to što im se dešavalo u životu, prijatno ili neprijatno, pripisivali Božijoj volji, zbog toga što nisu obraćali svoju pažnju na tudje grehe, ali su sve ljudske postupke razmatrali, kao Božiji dar ili Božije dopuštenje za svoje grehe. Sveti su rasudjivali na sledeći način: sveblagi Bog nikada ne bi dopustio ništa zlo, ukoliko ne bi znao da će iz toga nastati mnogobrojna i velika dobra dela.
Svedočanstva Svetih Otaca
Sličnu misao je izrekao i blaženi Avgustin: «Bog pretvara zlo u dobro, jer budući Sveblag, On ni na koji način ne bi dopustio zlo u Svojim delima, ukoliko ne bi bio toliko svemoguć i dobar, da ne bi mogao od zla da stvori dobro». I opet, pravedno je govorio učitelj Teofil: «Bog se nepostižno upliće u naše zablude i u naše grehe, ne radi njihove pohvale niti uzimanja učešća u njima, već gnušajući se njima, mrzeći ih i ispravljajući ih; Bog stvara iz zla mnogo toga dobrog, slično tome kao što je oganj pretvorio u vodu». Ovde treba napomenuti i njegovu drugu pouku: «Svako onaj ko nas rastužuje na bilo koji način kao da u sebi ima dva aktivna lica – jedno svesno, i drugo nesvesno. Kao prvo, on želi radi svog zlog raspoloženja prema nama da deluje neprijateljski protiv nas: s namerom da povredi našu ličnost, da nas liši imovine itd., iako u toj svojoj nameri uvek ne uspeva; pri svom uspehu, a kroz Božije dopuštenje, on postaje drugo nesvesno lice, u svojstvu orudja u Božijim rukama, Koji kažnjava ili ispravlja naše ponašanje, i samim tim on nesvesno služi Bogu».
Primeri iz istorije
Poznate nesvesne Božije sluge su bili: Navuhodonosor, Atila, predvodnik Huna, Totila, car italijanskih ostrogota, Tamerlan, i drugi Božiji bičevi; to su bili i Vespazijan i njegov sin Tit, koji su se radi slave i širenja Rimske imperije, trudili da uništavaju Jevreje, ali su se u tome prevarili.
Od čoveka zavisi samo želja, ali ne i delo
Dozvoli da te pitam, ljubljeni moj brate hrišćanine, čije žalbe veoma često odjekuju nebom i zemljom. Šta te toliko rastužuje – da li volja, ili namera čoveka koji hoće da ti nanese bol, ili samo njegova vlast, mogućnost da ostvari svoju zamisao, ili i jedno i drugo? Ti odgovaraš: «Rastužuje me i jedno i drugo zajedno». Kao odgovor ću ti reći da ni zlonamerna volja, niti njeno ispunjenje (vlast) ne mogu da ti nanesu bol: zla namera (volja) je ništavna bez vlasti, i ne može da ti nanese nikakvu štetu, a njeno ispunjenje zavisi od dopuštenja, to jest Božije volje, koja je pravedna i sveta. Poznato ti je da je svaka vlast od Boga – zbog čega onda tuguješ i žališ se na onoga koji ti nanosi bol, kad on nije uradio ništa drugo sem onoga što mu je Bog dozvolio? U suprotnom, bez Božijeg dopuštenja, on ne bi mogao da ti nanese bol. Kažeš: «Moj protivnik mi je naneo najveću uvredu» - «Reci, kakvu? – jer te Bog kažnjava za tvoje grehe, ili te uči trpljenju, ili povećava tvoju nagradu za nevino pretrpljenu uvredu (bol) – i ti se smatraš uvredjenim»? – «Mrzim tog lukavog čoveka, - rećićeš, - i njegovu zlobnu volju». – «Ali, ti uvek obraćaš svoju pažnju na dela drugih ljudi, a ja ti savetujem da je bolje da svoj pogled obratiš ka Bogu i ka svojoj savesti. Šta je mogla da ti uradi ljudska volja, pa bila ona zla i nečasna? U čemu je njen uspeh? Ti se ne žališ toliko na to, što je tvoj protivnik želeo da ti naškodi, koliko zbog toga što ti je naškodio i što je mogao da ti naškodi! Od koga je to poteklo, i zašto on može da ti naškodi? Nije li to po vlasti i volji Božijoj? Ako je tako onda je to uvek pravedno, dostohvalno i sveto.
Dakle, ili se ućuti ili obrati svoje žalbe Božijem dopuštenju – i čvrsto zapečati u svojoj duši, da Bog nikada ne bi dopustio da ti tudja zla volja nanese bilo kakvo zlo, koji ti ne bi poslužilo na korist, ukoliko ti sam sebi ne naškodiš.
Pouke blaženog Avgustina
I ko može da nam učini zlo ukoliko revnujemo u svemu dobrom? Predivno je rekao blaženi Avgustin: «Ne boj se neprijatelja: on može toliko da ti naškodi, koliko je za to dobio vlasti od Boga. Boj se Onoga, Koji je silan da učini ono što poželi, i Koji ne čini ništa nepravedno, već sve što čini – čini pravedno; a ako bi nam se nešto učinilo nepravednim, onda se to nesumnjivo desilo po Božijoj volji, i veruj dakle da je pravedno i istinito». Pitaćeš: «Ako je neko ubio nevinog čoveka, da li je to pravedno ili nepravedno?» - «Nema sumnje, da je to nepravedno i dostojno kazne». – «Zbog čega je Bog, - pitaćeš opet, - dopustio takvu nepravdu?» - «Ti želiš da vodiš spor sa Bogom, pre nego što si postao dostojan da pitaš Boga: iz kog razloga si Ti Bože dopustio to? – Božije namere za to, ili Njegova dopuštenja ti ljubljeni moj ne mogu objasniti, jer je Premudrost Božija nedokučiva za ljudski um, ali mogu da tvrdim samo to, da je s jedne strane čovek koji je ubio nevnog čoveka učinio nepravedno delo, a drugo da tog ubistva ne bi bilo da ga Bog nije dopustio iz nama nepoznatog, pravednog razloga. Govoreći drugim rečima: ubica je učinio nepravedno delo, koje zahteva kaznu; ali Božije dopuštenje je pravedno i premudro, ali skriveno od nas do vremena».
Na sličan način blaženi Avgustin razmatra delo ubijanja Hrista, našeg Spasitelja: «Juda, bezzakoniti Hristov izdajnik, - kaže Avgustin, - i Hristovi gonitelji – su sve bezzakonici, nepravednici; medjutim Otac nije poštedeo Sina Svoga, već Ga je predao (dopustio da bude ubijen) radi spasenja svih nas». Eto tajanstvenog uzroka Božijeg dopuštenja za ubijanje Jedinorodnog Sina Svoga od strane zakonoprestupnika – uzroka, koji je u to vreme bio neobjašnjiv. Ne čudi se tome što Bog dopušta zlo: dopušta ga po Svom najpravednijem Sudu merom, brojem i težinom. U Njemu nema nepravde, te se ti sam u potpunosti predaj Njemu.
Odnos prema uvredama
Radi sopstvenog umirenja posle nanešenih nam uvreda je poznato samo jedno pravo sredstvo: kada te je neko uvredio ili ražalostio, ne obraćaj svoju pažnju na njegovu zlobu, već se obrati pravednom Božijem sudu, koji je dopustio protivniku da te uvredi, i ne vraćaj mu zlim za zlo koje ti je učinio: jer je njega Bog dopustio radi postizanja dobrih i pravednih ciljeva, koji su ti nepoznati do vremena. Toga su se držali svi sveti Božiji ugodnici: oni nisu ispitivali ko i zašto ih je uvredio, već su uvek obraćali svoja srca ka Bogu, smireno priznajući pravednost Božijeg dopuštenja; i zato su nanesene im uvrede smatrali dobrim za sebe, a svoje protivnike – za dobročinitelje, govoreći: evo naših istinskih dobročinitelja, koji nam ne laskaju; oni koji nas hvale i veličaju u oči, laskaju nam i štete našem unutrašnjem usavršavanju. Zbog toga su sveti uvek svoj misleni pogled obraćali ka Bogu, i u svakom delu su se uzdali u Božiji Promisao i svako dobro su očekivali od Boga.
Greh protiv bližnjega ostaje greh, iako bi iz njega nastalo dobro
S druge strane, iz gore rečenog se vidi da greh koji učinjen protiv bližnjega kroz Božije dopuštenje, zbog koga ne zaslužuje ni najmanje olakšanje grešnikove krivice samo zato što je njegovo protivzakonito delo dalo Bogu povod da od zla učini veće dobro. Namera onoga koji je sagrešio je bila i ostala zla. Tako naprimer ako bi neko od zlobnika zapalio kuću siromaha, a drugi dobri i časni čovek mu iz sažaljenja izgradio novu na istom mestu i to znatno bolju, onda to u tom slučaju ne bi moglo da posluži kao razlog za umanjenje krivice piromana bez obzira na to koliko je kuća bila loša, i što je posle toga taj siromah dobio znatno bolju kuću.
GLAVA V. NEPOSTIŽNOST BOŽIJIH SUDOVA
U toku celog svog života treba često da ponavljamo izreku carskog Proroka: “Pravda je Tvoja kao gore Božije, sudovi Tvoji bezdana velika” (Ps. XXXV, 7). Na taj bezdan kao da prstom ukazuju dve biblijske prvobitne sluge Egipatskog Faraona: peharnik i pekar. Oba su sluge jednog cara, oba su upali u njegovu nemilost, oba su uhapšena i zatvorena zbog teške krivice, na obojicu je car položio svoj gnev, obojice se setio u vreme svog dvorskog pirovanja, obojicu je mogao da pomiluje da je to bilo ugodno Božijoj pravdi, ili je obojicu mogao da osudi na smrtnu kaznu zbog podjednake krivice; medjutim, jednoga je osudio na nečasnu kaznu, a drugome je povratio svoju milost i postavio ga na predjašnje mesto služenja: pekara je naredio da obese i daju kao hranu divljim vranama, a peharniku je naredio da se vrati svojoj predjašnjoj dužnosti – da služi carskoj trpezi. Takvi su sudovi Božiji, jedne po pravednom Svom sudu udaljava od Svoga lica, a druge udostojava gledanja Njegovog lica po velikoj Svojoj milosti. “I ko može istraživati velika dela Njegova? Ko može izmeriti silu Njegovog veličanstva? I ko može izreći milost Njegovu?” – kaže sin Sirahov (XVIII, 3, 4).
Koliko su samo tajanstveni i nepostižni Božiji sudovi o Navuhodonosoru, caru Vavilonskom, i o Faraonu, koji nije znao Josifa (Ish. I, 18)! Njih je lepo opisao blaženi Avgustin: “Jedan (Navuhodonosor) je za svoja bezbrojna zla dela bio kažnjen od Boga, i preko toga bio priveden ka spasonosnom i veoma korisnom pokajanju (sopstvenom ispravljanju). Suprotno tome, Faraon je bio ozlojedjen, i bez obzira na Božije kazne, prenebregao ih, i poginuo u Crvenom moru sa celom svojom vojskom. Oni su obojica bili ljudi: obojica su bili mnogobožački carevi i obojica su bili kažnjeni. Zbog čega njihov kraj nije bio isti? – Jedan je razumeo karajuću Božiju ruku, raskajao se i ispravio svoje ponašanje; drugi se nije povinovao Božijoj volji, ostao je u svojoj grehovnoj upornosti – i poginuo.
Evo drugog primera nepostižnosti Božijih sudova: jedan od najboljih judejskih careva je bio Asa, koji je činio dobro pred Bogom i učvrstio svoje carstvo, svrgnuo sve idole po celoj judejskoj zemlji, iskorenio idolopoklonstvo – taj porok prvih careva u kolenu Judinom i Venijaminovom, razrušio poklonjenje planinama i šumama. Medjutim, taj slavni car, koji je dugo vreme pohvalno carevao, i trideset godina bio primer blagočestivog cara je pri kraju svog carevanja izgubio svoju prvobitnu slavu, promenivši se na gore. Zatvorio je u tamnicu proroka Ananiju, koji je razobličavao njegove besmislene postupke, kaznio je mnoge nevine gradjane, i na kraju kada se strašno razboleo na noge, nije se obratio Bogu sa pokajanjem zbog svojih sagrešenja i sa molitvom za svoje isceljenje, već je samo pribegao lekarima. O, kako se on promenio na gore, i kako njegova poslednja dela ne liče na prva! Prvobitno blagočestivi car je postao samopouzdani neposlušnik Božije volje, koja mu je javljena preko proroka (2 Paralip. XV-XVI). – Naprotiv, najbezzakonitiji i tokom celog svog života najnečasniji Manasija, koji je judejski narod doveo do tog stepena nepoštenja, da je postao gori od onih naroda, koje je Bog istrebio od lica sinova Izrailjevih, spoznao je u svom nepoštenju tešku Božiju ruku na sebi, obratio se k Bogu, raskajao za svoje nepoštenje i zadobio Božiju milost i oproštaj (2 Par. XXXIII, 9). O, Bože! Sudovi Tvoji su bezdana velika, bezdana bez mere duboka! 
Saul i David (prvi carevi Izrailjskog naroda), su za nas zadivljujući zbog različitosti Božijih sudova nad njima! Obojica su u početku bili dostojni pohvale, ali su obojica teško sagrešili sablaznivši celo carstvo, obojica su podvrgnuti teškim kaznama, ali kako su samo te kazne delovale različito na njih! Saul je otvrdnuo u svom nepoštenju i završio u mukama; David je kaznu preokrenuo na sopstveno isceljenje i postao omiljeni Božiji izabranik. Ovde nema mesta za pitanja: zašto je to tako? I radi čega? Takva pitanja se javljaju prema sugestijama zlih duhova, i mnoge su pogubili. “Šta, zaista je Bog rekao: ne jedite plodove ni sa jednog drveta u rajskom vrtu?” – upitala je nekada ženu (Evu) najlukavija životinja (Post. III, 1). Na to pitanje je Eva trebalo da odgovori lukavoj životinji na sledeći način: “Znamo da nam je Bog zapovedio da ne jedemo plodove samo sa drveta poznanja dobra i zla, ali zašto i radi čega je On to zapovedio – to ne treba da pitamo Boga”. Njegovoj svetoj volji je tako bilo ugodno, a mi ne treba da ispitujemo uzroke takve Njegove volje: “Ko bi poznao um Gospodnji? Ili ko Mu je bio savetnik? Ili ko Mu je dao unapred, šta On treba da uradi? Jer sve (što postoji) je iz Njega, Njime i k Njemu” (Rim, XI, 34-36). Mislim, da će se uvek naći oni koji tvrde da nije zabranjeno da se ponekad pita za uzrok ove ili one zapovesti. – Ali koga? Zar ne Boga, Kome je Jedinom poznato šta je dobro ili samo dozvoljeno? Ako sluga od svog gazde ili potčinjeni od svog načelnika zahteva da mu objasni uzrok neke kazne ili rasporeda, onda će prvi to smatrati za uvredu, a drugi za bunt i nepovinovanje njemu, I zar si se ti drznuo protiv Boga? Osim Njegove svete volje nema drugog uzroka Božijeg Promisla.
Sveti Antonije Veliki
Sveti Atanasije, arhiepiskop Aleksandrijski, opisuje u delima Antonija Velikog sledeći dogadjaj: dva monaha su se uputila na put, kako bi posetila sv.Antonija u njegovoj pustinji. Ali, pošto su išli po bezvodnoj vreloj pustinji, potpuno iscrpljeni od žedji, jedan od njih je već umro, a drugi je bio blizu smrti. Sveti Antonije se nalazio nekoliko milja daleko od njih. Sedeći u svom manastiru na kamenu, on je hitno pozvao dva svoja monaha i rekao im: “Trčite što brže možete u pustinju, i ponesite sa sobom sud vode, jer je jedan od dvojice bratije koji su išli prema nama već umro od žedji, a drugi još diše, ali veoma strada i veoma je oslabio; ako ne budete požurili, ni drugoga nećete zateći medju živima: to mi je Bog otkrio dok sam stajao na molitvi”. Dobivši zapovest, monasi su se brzo i rado uputili na put: našavši stranike, telo umrlog su zakopali, a drugog su osvežili vodom i ukrepili hranom, i poveli sa sobom kod svetog Antonija. Pri tom opisu Atanasije blagorazumno primećuje da niko ne može da pita: “A zbog čega sveti Antonije nije poslao svoje monahe ranije radi spasenja stranika, još pre smrti jednog od njih?”Takvo pitanje je zaista neprilično za hrišćanina, jer to nije bilo delo svetog Antonija, već je to bio Božiji sud: Sam Bog je izrekao Svoj pravedni sud nad umirućim i žednim – živim; On je otkrio Svoju svetu volju svetom Antoniju o spasenju stranika.
Antonije Veliki, razmišljajući sam u sebi, divio se tajanstvnim i nedokučivim Božijim tajnama, i smireno govorio Bogu: “O, Gospode, Bože moj! Tebi ponekad biva ugodno da daruješ dugogodišnji život ljudima koji su očigledno nekorisni i pogruženi u bezdan bezzakonja, a ponekad prevremeno lišavaš života ljude koji su veoma korisni za dobro društva. Jedni, koji su malo sagrešili, bivaju teško kažnjeni; a drugi, naprotiv žive bez ikakvih nevolja, srećno, i tako dobijaju smelost da čine prestupe”. U vreme tog svog razmišljanja Antonije je čuo glas: “Pazi na samog sebe: to o čemu razmišljaš je sud Božiji, i ne istražuj ga i ne ispituj”.
“O, kako su velika dela Tvoja, Gospode! Veoma su duboke pomisli Tvoje! Čovek nerazuman ne zna, i neznalica ne razume to” (Ps. XCI, 6, 7). Zaista si Ti Bog tajni.
Čudesno spasenje pri zemljotresu
Hiljadu sto sedamnaeste godine, kada je u celoj Italiji bio zemljotres, neki od stanovnika grada Milana su se okupili (priča Rogerije) u jednoj kući da bi raspravljali društvene potrebe. Odjednom se iz dvorišta čuo glas, koji je po imenu zvao jednog čoveka koji je bio u toj kući, da izadje. Taj čovek, koga su zvali nije znao ko ga zove i zato je žurio da izadje očekujući ponavljanje poziva. Neočekivano se neki neznanac približio vratima, i zamolio da pozvani brže izadje; tek što je ovaj izašao nekoliko koraka iz kuće, kuća se srušila i pogubila svojim ruševinama sve koji su se u njoj nalazili. Postavlja se pitanje: zbog čega je samo jedan čovek koji je bio u kući spašen od smrti, a svi ostali su poginuli? – Sudovi Gospodnji su velika bezdana! Ko ne vidi jasno u tom dogadjaju ponavljanje drevnih čuda? Tako je Andjeo Gospodnji izveo Lota sa njegovom decom iz Sodoma, a sve ostale stanovnike je ostavio kao žrtve ognja. Takvim čudnim načinom su bili sačuvani i mnogi drugi ljudi, koji su bili zajedno sa velikim brojem ljudi, koji su poginuli iz nekog razloga, koji je doveo do opšte pagube.
Neočekivano ispravljanje bezzakonika
Hiljadu petsto devedeset sedme godine, živeo je na Siciliji, na mestu koje se zvalo “Carska Gora”, čovek, koji je uporno provodio raspusni život. Njegov poznanik, blagočestivi monah ga je mnogo puta savetovao da se ispravi i napusti bogoprotivan život, razvrat sa nepotrebnim ženama, ali on i dalje nije odustajao i nije se ispravljao. Prošlo je nekoliko dana posle poslednjeg saveta, i on je poginuo u zagrljaju nepotrebne žene, na njenoj postelji, iznenada probijen bajonetom. Drugi neki čovek, sličan prvom, bezzakonik, čuo je za pogibiju svog druga i ostavio je bezzakonje. Postavši celomudren preko kazne i pogibije prvog bezzakonika, on je preostalih šezdeset godina svog života proživeo u usrdnom pokajanju za svoje grehe. – Šta reći o svemu ovome, sem pravedne izreke: Sudovi Tvoji Gospode su bezdana velika i neizmerna!
Divno Božije opredeljenje o Isaakovoj deci
Božanstvenom apostolu Pavlu je bilo veoma divno Božije opredeljenje za dva Revekina blizanca – Isava i Jakova, jer dok se oni još nisu rodili, niti učinili ništa dobro ili loše, i zbog čega bi se jedan od njih pretpostavio onom drugom, Bog je već unapred rekao: Jakova sam Ja zavoleo, a Isava omrznuo. – Šta da kažemo na to? Zar je Bog nepravedan? – Nikako! O, čoveče, ko si ti da se sporiš sa Bogom? Hoće li stvar reći onome ko ju je napravio: zašto si me tako napravio?  Nema li lončar vlast nad glinom, kako bi od te smese napravio jedan sud za početnu upotrebu, a drugi – za nisku (Rimlj. IX, 11-13. 14.20.21)?
Zar je izmedju lončara i gline manja razlika nego izmedju Boga i čoveka, ništavnog crva? Ko će se drznuti da kaže Bogu: zbog čega Ti Gospode tako radiš?
Priča avve Doroteja o dvema devojčicama
Sveti Dorotej priča: u neki grad je stigao brod sa zarobljenicima, a u tom gradu je živela jedna sveta devica. Ona se čuvši da je stigao brod veoma obradovala, jer je sebi želela da kupi malu devojčicu, i mislila je: uzeću je i vaspitaću kako ja hoću, kako uopšte ne bi znala za poroke ovoga sveta. Poslala je po vlasnika broda, i pozvavši ga kod sebe, saznala, da on ima dve male devojčice, upravo takve kakve je ona želela, i tog časa je s radošću izgovorila cenu (za jednu od njih) i uzela je kod sebe. Kada je vlasnik tog broda napustio to mesto, u kome je živela ta sveta žena, i jedva se malo udaljio, srela ga je jedna bludnica, veoma razvratna, i ugledavši s njim drugu devojčicu, poželela da je uzme; dogovorivši se s njim, rekla je cenu, uzela devojčicu i otišla s njom. Vidite li Božiju tajnu? Vidite li Božiji sud? Ko to može da objasni? U stvari, sveta devica je uzela tu maloletnicu, vaspitala je u strahu Božijem, upućujući je na svako dobro delo, obučavajući je monaškom životu, to jest kraće rečeno, u blagouhanju svetih zapovesti. Bludnica je uzevši drugu nesrećnicu, napravila je djavoljim orudjem. Jer čemu je ona mogla da je nauči sem pogubljenju sopstvene duše? Dakle, šta možemo da kažemo o njenoj strašnoj sudbi? Obe su bile male, obe su bile prodane, ne znajući ni same kuda idu, i jedna se našla u Božijim rukama, a druga je upala u djavolje ruke” (1). Ko će u ovom dogadjaju ispitati dubinu i tajanstvenost Božijih sudova? Sudovi su Tvoji Bože bezdana velika!
Različita sudbina tetaka svetog Grigorija Velikog
Nešto slično je pronašao i saznao Grigorije Veliki u krugu svojih rodjaka. Taj sveti muž je imao tri tetke: Emeljanu, Tarsinu i Gordijanu, koje su sve tri posvetile svoj život Hristu, postupivši u ženski manastir. Dve od njih su nenarušivo čuvale svoje zavete i do kraja života su ostale u devstvu. Treća, Gordijana, je ne slušajući nikakve savete i ne povinujući se manastirskoj vlasti, prekinula svoje opštenje sa svetim sestrama, udaljila se od njih i predala svetskom životu: sudovi su Tvoji Bože bezdana velika!
Ispovest Jova i proroka Davida
“Bog je svemoguć i sve drži krepošću Svojom, - I da li će se naći neko silan kao On? Ko je u stanju da istražuje dela Njegova i da Mu kaže: Ti postupaš nepravedno” (Jov. XXXVI, 22.23)? Blagorazumno i veoma obazrivo se po tom pitanju izrazio carski Prorok, govoreći Bogu o sebi: “Bio sam neznalica i nisam razumeo; bio sam kao živinče pred Tobom” (Ps. LXXII, 22). Drugim rečima: “Tvoje sudove ja ne ispitujem Bože, ja, ništavan pred Tobom: moje je da slušam Tvoj glas i da se povinujem svome Gospodu, a ne da istražujem Tvoja dela i predodredjenja”.
Smirenost Serafima
To još nije ništa čudno, što je David od detinjstva napasavši stado, i ne baveći se visokim naukama, shvatao samog sebe i sudio o sebi tako skromno po dobroti svoga srca i po savetu Božijem. Ali sami Serafimi, viši Angeli – sluge Božije, tako postupaju pred Bogom; jer kada je Reč Gospodnja oglasila nebo i zemlju o odbacivanju judeja od strane Boga, tada su Serafimi (svaki od njih ima po šest krila) sa dva krila prekrivali svaki svoje lice, sa druga dva krila su prekrivali svoje noge i sa preostala dva su leteli, pokazujući time, da oni svojim razumom ne mogu da dosegnu do te visine, na kojoj se dešavaju čudna i nepostižna dela Božija, jer nikakav razum tvorevine ne može da dosegne Božanske sudove svog Svemogućeg Tvorca: za njih je dovoljno da znaju i da budu uvereni da je Trisveti Bog Svet, i da jedni pred drugima ispovedaju Njegova neizreciva Božanska dela, uzvikujući Mu: Svet, Svet, Svet, Gospod Savaot: prepuni su nebo i zemlja slave Tvoje (Isaija, VI). Ako se nebeski razumni duhovi tako smiruju, i ispovedaju nepostižnost Božanskih tajni, tim pre nama, prašini zemaljskoj, iako smo po Božijem daru dobili “disanje života i reč razuma” priliči da se ispovedamo pred Bogom, uzvikujući: Pravedan je Gospod u svim putevima Svojim, i Svet u svim delima Svojim (Ps.CXLIV, 17).
Nama ne samo da nije jasna budućnost, već ni sadašnjost
Često vidimo da se u vaseljeni dešavaju čudni prevrati i promene, neočekivani dogadjaji, i imamo dovoljno materijala za koji možemo upitno da kažemo: “Da vidimo kako će se to završiti?”. Ponekad se i nama samima dešava nešto što nas zadivljuje svojom neočekivanošću, i mi beskorisno ropćemo i govorimo: “Nisam ni mislio da će se to desiti”. Jadne smo mi neznalice u odredjivanju budućih dogadjaja! I u sadašnjim dogadjajima teško možemo da shvatimo njihove istinske uzroke, osim jednog koji prožima sve dogadjaje, a koji je pritom istinski i nesumnjiv. Ovo ili ono se desilo zbog toga što je tako bilo Bogu ugodno da ustroji ili dopusti po Njegovom premudrom, za nas neznanom, ali uvek pravednom i blagom Promislu: “Moje misli – nisu vaše misli, ni vaši putevi – nisu putevi Moji, - kaže Gospod. Ali koliko je nebo više od zemlje, toliko su putevi Moji viši od puteva vaših, i misli Moje više od misli vaših” (Isaija, LV, 8.9). Sveti Grigorije je rekao: istraživati skrivene uzroke Božijih sudova znači suprotstavljati našu grehovnu gordost Njegovim savetima ili opredeljenjima. Naša obaveza je da pri svakom neobičnom dogadjaju ponovimo reči svetog Pavla: “O, bezdna bogatstva, i premudrosti, i znanja Božijeg! Kako su nepostižni sudovi Njegovi i neistraživi putevi njegovi” (Rimlj. XI, 33).
Mnogo toga će biti otkriveno tek u budućem životu
U našem ovozemaljskom životu mi mnogo toga nikada nećemo dosegnuti svojim razumom. Za nas je dovoljno da znamo i bez sumnje verujemo da Bog nije nepravedan, i da se u poslednji dan neće naći niko od onih kojima se sudi, ko bi mogao Gospodu da kaže nešto drugo sem reči: “Pravedan si Ti Gospode, i pravedni su sudovi Tvoji” (Ps. CXXIII, 137). Nekada je Car David, videći nečasne srećnike ovoga sveta, koji su svojim primerom povlačili i neke iz naroda Božijeg, želeo da razume Božije sudove o njima. Dugo i bezuspešno razmišljajući o tome, smireno je spoznao: “Teško mi je da to razumem, dok ne udjem u svetinju Božiju” (Ps. LXXII, 16. 17). Predstoji nam da do budućeg života odložimo potpunije razumevanje nepostižnih sudova i ciljeva najuzvišenije Božije premudrosti!
Dakle, prestanimo da širimo krila našeg radoznalog sudjenja o stvarima koje su nam nepoznate. Talasi bezgraničnog okeana Najuzvišenijeg Uma, se neprestano prilivaju i odlivaju, podižu i spuštaju, prevazilazeći bistrinu svake mudrosti, ne samo ljudske, već i angelske. I kako bismo mi mogli da dosegnemo krajnje uzroke najdubljih Božijih sudova? Ko može da dosegne Božiju predodredjenost: zbog čega se neko rodio u paganstvu, a drugi u hrišćanstvu? Zbog čega se Jevandjeljska propoved u mnogim zemljama oglasila dovoljno kasno, tada kada se u drugima širila rano? Zbog čega je jedna država puna jeretika, a druga slobodna od svih tih poroka lažne vere, i u njoj je utvrdjena blagočestivost? Zbog čega Božija kazna nekoga zaobilazi dok se ne ispuni vreme, a druge stiže? Zbog čega nekad nevini bivaju predati sudu, bivaju okrivljeni i ginu, a gresi nekih ljudi se projavljuju na njihovoj deci i njihovim daljnjim potomcima? Zbog čega neko umire u mladosti, a drugi doživljava duboku starost? Zbog čega neko malo pogrešivši u nečemu gine bez pokajanja, a drugi dugo vreme pogružen u teška bezzakonja se na kraju ispravlja i zaslužuje smrt dostojnu hrišćanina? Zbog čega se neko kupa u bogatstvu i raskoši, a drugi nema ni koricu hleba, niti kopejku?
Nemirni i veoma radoznali ume! Šta ti treba da to istražuješ? Bog je dozvolio, Bog je želeo, Bog je sve stvorio. Volja Božija za nas treba da bude najsavršenija pravda, a najuzvišenija mudrost – dragovoljno i mirno sledovanje Njoj.